Pored tolikih para i slave, i titule kapitena bh reprezentacije Edin Džeko je pokazao da je primitivna balkanska ‘seljačina’ koja još voli hvatati ljude za vrat

 

 

Utakmica bh reprezentacije protiv tima Grčke u Zenici na Bilinom Polju, u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo iduće godine u Rusiji, završena je neriješeno. Poslije, sve je poznato : nismo imali sreće, sudija nas mrzi, ‘nije normalan’, nije nam dosudio ‘bar jedan penal’ i sve u istom ili sličnom tonu.

BH vedete kao narogušene mlade igrale su i ovaj put kao i uvijek kad igraju kod kuće : nikako, blijedo i dovoljno nezainteresirano da Grci sebi neriješen rezultat upišu kao ‘pobjedu’. Iako su skoro svi naši igrači u stranim i elitnim klubovima i tamo postižu odlične rezultate, kad se igra za reprezentaciju, stvari su drugačije. Ne ide, neće se, ne mora se, pusti ‘šuplje’ priče i igrača i Baždarevića selektora, poslije utakmice.

Da su u svojim matičnim klubovima, ovakva igra se ne bi igrala i ne igra se. Jednostavno zato jer bi im njihov klub od ekstremno velike love koju dobivaju, odbio pozamašan procenat ili fiksni iznos od ogromne plaće i oni bi se upristojili. Kod nas igraju samo na slavu izvana. I računaju da su ‘mali bogovi’, dobrim dijelom to smo od njih i napravili.

Kad je u pitanju zarada, i jesu Bogovi. Imaju lovu, nekretnine, mlade i zgodne žene, svaki dan su na televiziji ili u novinama. Međutim, osim love, oni bi morali i trebali biti i moralni uzor omladini i navijačima. Ne bi trebali pribjegavati tučama, piću i orgijama i biti ‘uvijek u pravu’, samo zato jer su slavni bogati. Pokloni majica sa svojim imenom puno obavezuju. I donacije koje dijele, ali kažem, nije sve u parama.

Eto, šta bi Džeki da poslije utakmice sa Grčkom na putu u svlačionici napadne grčkog reprezentativca Kostas (Konstatinos) Manolas-a, samo zato što je ovaj uputio neke pogrdne riječi prema navijačima. Da je kako bi trebalo biti, Edin Džeko kao kapiten bi smirio situaciju a ne razbuktao strasti i vatru. Dobacivali su navijači i ‘zmajevima’ (ko im samo dade ovakav nadimak jer čim si zmaj moraš da bljuješ vatru i snagu bez kontrole) ali Džeko nije reagovao prema svojima ili prema navijačima, to izgleda nije patriotski. Ali jeste domoljubno kad stisneš protivničkog igrača.. Nakon čega smo vidjeli kako je svog suigrača u Rome Manolas-a uhvatio za vrat. Poslije je izbila tuča većih razmjera koju su smirivali specijalci, ali ipak jedan Grčki fudbaler je ostao izbijenog zuba a svijet je obišla slika Džekinog ‘rukohvata’ svoga suigrača. Kako će sa njim sutra igrati ili komunicirati, kako će se to odraziti na naše dječake koji njegov broj na dresu čuvaju kao svetinju. Hoće li i oni prateći svoga idola hvatati za vrat druga u komšiluku poslije ‘malih golova’ na ulici ili na školskom igralištu?

Mislio sam da je Džeko svjetska faca i veličina ali ovo sa hvatanjem za vrat je također dio njegove genetske umjetnosti. Aprila 2015 godine je na isti način uhvatio za vrat i davio srpskog igrača Aleksandra Dragovića na prijateljskoj utakmici BiH protiv Austrije, pa je očigledno da je Džeko davitelj koliko i odličan fudbaler koji se u Romi popeo na najveći tron po svojoj igri i golovima. Nešto kao naš, još jedan ‘davitelj’ i kapiten bh nogometa Emir Spahić. I on je volio hvatati za vrat a mi navijati.

Znam, ubrzo će to Džeko ‘popeglati’ medijskim akrobacijama, možda i izvinjenjem, ili klanjanjem jednog namaza poslije orgija ili opijanja u kakvom noćnom klubu, svakakva glupost se pokrije pod patriotizam, međutim kako će na to gledati sadašnji njegov klub Roma? Kako ostatak javnosti i domaće i strane?

Iako će mnogo naših navijača i opijenih luda sa ovakvim fudbalom strasno reći ‘neka si ga davio”, ili ‘to care’, jer mi tako navijamo i tako gledamo i tako se ponašamo ne samo u fudbalu već i u životu inače, ja mislim sasvim drugačije. Zbog čega poslije raspada Yugoslavije fudbal gledam samo onoliko koliko mi treba. Mene ‘što se smatra’, pokazao je da je pored činjenice što je izvanredan talenat i fudbaler, kao profesionalac nikakav. Odnosno tipično ‘naški’. Naša domaća balkanska ‘seljačina’. Koja dođe u svijet i gladna i žedna pa kad uspije, navali i jesti i piti do besvijesti. Dok se (ne)usere od silnih miliona eura, dolara ili šta znam koje još valute sa kojima plaća sve ono drugo što nema : moral i profesionalizam.
Ovim daviteljskim zahvatom je svoju aprilsku nagradu Grada Sarajeva koja mu je ove godine dodijeljena kao uzoru nogometa, ambasadoru mira i zemlje i simbolu uspješnosti, pojeftinio do najtanjeg lista običnog papira.

photo : Edin Džeko u patriotskoj akciji na Bilinom Polju, juni 2017, arhiv