Utica NY : Dobivamo još jedno, ‘naše’ groblje, nacijo navali umirati

 

Naša mala čaršija na sjeveroistoku Amerike, naša Utica NY, pored četiri bh džemata i četiri džamije u prečniku od par kilometara, nije i neće ostati samo po tome prepoznatljiva. Iako joj je ovo preobraćenje vjeri i vjersko prosvjetljavanje donijelo popriličnu slavu a izbjeglim Bosancima/Bošnjacima epitet najvjerskije nacije. Pored nas, svi drugi su nevidljivi, nečujni, niti ih vidiš niti čuješ kad se bogu mole, samo znaš po prenapunjenim parkovima da se nešto događa. Kod nas ‘praše’ zastave, peku se jaganjci, pršti face book i internet, zemlja gori kad su dva kombija ispred džamije. Čak i kad se prozor nastaklava.

Poznati smo i po tome što u gradu egzistira ravno šesnaest kafana, birtija, restorana, kako god hoćeš, što je malo u suprotnosti sa brojem džemata i džamija, ali to je samo dokaz da svako pravilo ima izuzetaka. I da smo po svemu nebeski narod. Iako ‘brat bratu’, nema puno muslimana, kad bi iskreno se pebrojali, svi bi stali u jednu osrednju džamijicu. One iz prvog saffa uopšte ne ubrajam u ovaj zbroj, oni su ionako tamo po funkciji ili po donacijama čime su sebi kupili stalnu rezervaciju za onozemaljski pravi užitak.
Kakve su prilike i kakvi smo muslimani, neće stati na tome, evo, čuće se, znam ja nas.

Jer, ovo sa džematima Amerike je čista prepisivačina bh političke i vjerske scene. Čim se posvađaju dva člana odbora stranke, hoću reći džematskog odbora, eto ti nove stranke, hoću reći džemata. I svi zadovoljni, i vuci siti i ovce na punom broju. Tako smo u roku od petnaestak godina od jedne džamije i džemata prerasli u religioznu velesilu sa četiri, a ako Bog da, ni tu nije kraj, nikad ne znaš kad će se članovi odbora posvađati a vjernika kao što smo rekli, imamo i za izvoz. Budala i kamenja nikad nije falilo, vjernika uvijek. A nas uvijek isti broj u gradu Utica NY, neko se rodi a neko umre, to ti je.

Odvajanje iz prve bh džamije je bilo ‘zbog Arapa’, a onda je u crkvi konvertovanoj u džamiju (Bosnian Islamic Association of Utica NY, INC, Sakibov džemat, po predsjedniku Duračak Sakibu) osvanulo Arapa koliko i u prvoj. Mehmedovića džamija, ime dobila po Ocu, bivšem predsjedniku Sakibovog džemata i Sinu efendiji koji su džemat oformili (American BH Islamic Center of Utica NY, INC) je osnovana i kupljena kad je u crkvi a sada džamiji ‘puklo’ u vrhu odbora u vezi love, poslića i papirića, na sličan način je i četvrta Bajrina Džamija (West Bosnian Islamic Center of Utica NY, INC, predsjednik Bajro Smajić) razvila svoju istoriju kad su se hadžija Smajić, inače član odbora crkve konvertovane u džamiju  i predsjednik Sakib dokačili oko nekih ugovorenih radova na islamskom groblju, ‘našem’ groblju koje sada nosi ime ‘bosansko mezarje’, dok se vjernicima servirala priča kako ‘ne mogu Bošnjaci i Autonomaši više zajedno’. Hadži BajrA je to lirski opisao ovako : ‘došlo vrijeme da se razdvoje kruške od jabuka’ a u pitanju čisti ‘bismillah biznis’.

I bi razdvajanje. Ne baš totalno, iako niko to sa sigurnošću ne može izbrojati ali u dovoljnoj mjeri da na mjestu izgorjele kuće hadžije Bajre nikne nova džamija, četvrta po redu.

Ovo zajedničko groblje, ogromne površine pašnjaka i šume na adresi Cosby Manor Road je kupljeno zajedničkim sredstvima, sakupljanim parama i Autonomaša i Bošnjaka i tamo se tako, da izvinite i ukopavalo. Nakon ‘razlaza’ Bajre i Sakiba (razlaz je vidljiv samo po džamijama i džamijskim odborima, kad je u pitanju dolar, toga nema to tvrdim zasigurno), mnogi zemljaci su tamo ukopani i još se ukopavaju. Hadži BajrA je tvrdio na pitanja nekih vjernika da postoji Sporazum između Sakiba i njega, tj. između dvije non for profit organizacije džemata po kojem se tamo može ukopavati ko hoće. Svako onaj ko umre, dabome, dok su potiho iz Sakibove firme stizale vijesti kako ‘to neko mora platiti’. Obratno, iz Bajrina džemata se tvrdilo da nam niko ne može tamo uskratiti počinak jer je groblje kupljeno zajedničkim sredstvima. Što je fakat i poznato prema sredstvima koja su sakupljanan u tu svrhu a javno publikovana.

Ali, ali, kao grom iz vedra neba, u ovaj mubarek mjesec Ramazana stiže haber iz West Bosnian džemata, Bajrinog džemata, da je pokrenuta akcija za sakupljanje para za kupovinu zemljišta za ‘naše’ groblje. Čak više, da je već ukupljeno preko 8,000 dolarčića i da će mo ‘ABG i mi imati svoje mezarluke’ vrlo uskoro, koliko sutra, prekosutra, ‘šica se zemljište’.
Znači, Sporazum između Bajre i Sakiba ne ‘fercera’ a umirati se mora. Pa kad je tako, ima da se kupi ‘naše’ groblje i tačka.

E, baš i nije tako, već ovako. Grobno ili zagrobno mjesto uopšte nije sporno, na već kupljenom groblju ima mjesta za čitav grad Utica NY, sporno je ko će ubirati danak našeg umiranja. Zna se, a lično sam i vidio odlascima na neke dženaze iliti sahrane, da se plaćalo 600 dolara hadži Bajri da svojim bagerčićem zatrpa upokojenog merhametliju, usljed čega je poslije takve situacije i Sakib nabavio za svoju firmu manji bagerčić, da se pare ne odlijevaju. I eto razloga za neslogu. Mrtvi to ne vide ali mi živi osjećamo i vidimo, međutim kao u svakoj partiji, prihvatićemo da su razlozi nemogućnosti umiranja u zajedničkom groblju druge prirode. Recimo, oni ‘Bošnjaci’ uglavnom klanjaju sjedeći na skemlijici a mi Autonomaši se ‘ubismo’ od bolova u koljenima i leđima ali stojećki i stoički to podnosimo. Mi Autonomaši zagrćemo umrlog merhametliju lopatama a ovi ‘Bošnjaci’ bagerom, šta fali. Ovima ‘Bošnjacima’ smetaju cvijeće i drveni neformalni nišani i spomenici a mi Autonomaši, nama valja kako god, samo neka je drugačije od Bošnjaka…

I tako dođosmo do ideje da i mi konačno imamo ‘naše’ mjesto za umiranje. Koje će mo umjesto Sakibu ‘caltati’ Bajri i gdje će nas umjesto Bajre, kao prije, opet zatrpavati Bajro. Sa drugačijim blok uplatnicama.

Žalosno i perverzno

Mislite. Ne, nipošto. Jer Mehmedovića džemat se još nije odlučio na ‘svoje’ groblje, ne zna se ni kad će i hoće li. Niti je totalno zamrla ideja iz Sakibovog džemata da će se jednog dana svi ukopani u groblju prve džamije prekopati u ‘naše muslimansko mezarje’, islamic cemetery. U koju svrhu je jedan umrli siromah ostao zaleđen pola godine dok se nisu ‘stekli uslovi’ da se ukopa u ‘našim mezarlucima’, tako je zahtijevao i platio njegov otac. Samo ako i kada to dozvoli Tužilac.

Umirati se mora, nacijo. Groblje, iako postoji sa prvom džamijom i džematom i ni izbiliza popunjeno, dobilo je konkurenciju. ZapadnoBosansku. Sad smo još umalo ‘u svojoj vjeri na svojoj zemlji’. Moj na svome, svoj na svome. Ovi iz crkve/džamije su tamo odavno.

Stara poslovica politička kaže : ‘ako hoćeš ukrasti, asfaltiraj’. I asfaltirasmo sve, od puteva do harmena i stazica. I igrališta. Jedna druga kaže : ako nećeš ukrasti, organizuj sebi svoj džemat’. I kupuj plac za umiranje. Svaka podudarnost sa poslovicama, slučajno je namjerna, mi se imamo čime pohvaliti.
Iako bi, da kažem kao obični građanin, u vjeri trebali biti jednaki, iako nam je Bog Jedan-nismo.
U smrti smo različiti, tako kažu predsjednici Odbora džemata. Ko mrtve sluša.

photo : islamic cemetery, nekad islamsko groblje, sada bosansko mezarje, arhiv Cross