Nekad u ona ­’mračna komunistička vremena’ drugačije su glasili zakoni po kojima smo postajali ‘građanima’. Ma sve je u ta ‘neprosvijetljena doba’ bilo drugačije, ali i danas kad smo u svjetlima demokratije, opet je drugačije da drugačije ne može biti.

Nekad se znalo ko je seljak a ko građanin i nije bilo nimalo lako izboriti se za status građanina ili seljaka, danas smo svi gospoda i svi smo /malo/građani. Ili bi htjeli to postati.
Onda, nekad, postojala su samo tri grada, Sarajevo, Mostar i Banja Luka, danas nam prijeti sveopšta epidemija ‘građanštine’, velika je vjerovatnoća da nestane seljaka zauvijek. I sela i opština također.

Nekad se znalo da grad (mjesto) mora i treba imati bar 50.000 odnosno 100.000 stanovnika-građana i da u svom sastavu ima dvije ili više opština, danas je to sve naša pusta prošlost, u BiH ima gradova i sa 10.000 stanara, tako da smo među rijetkima u svijetu gdje nam opštine listom traže a mnoge i postaju gradovi.
Grad bi osim svojih stanovnika čiji broj je utvrđen zakonom, nekad morao imati i svoju infrastrukturu, jer ne kaže se džaba ‘idem u grad’, danas komotno možeš živjeti u ‘gradu’ sa cipelama od blata, bez vodovoda i kanalizacije, pa i bez semafora, ako će mo malo i da se ozbiljno našalimo.

Dobiti status grada, san je svakog načelnika u ‘novijoj bh demokratskoj istoriji’ i mnogi šefovi u 143 opštine, koliko ih je u bh uknjiženo, to su sebi zacrtali kao glavni zadatak : upisati se u istoriju, dobiti status grada. Opština je prevaziđena konstrukcija. Pa su se tako nizali zakoni, odluke opštinskih vijeća i prijedlozi, nova vremena su iznjedrila i nova pravila. Vlasti su smanjile broja ‘građana’ sa 50 odnosno 100.000 na 30.000, a onda išle još i niže, do 10.000, ako je takvo mjesto ‘središte Kantona’. I ubacili malo bh začina zvanog ‘nacionalni balans’, kao što je red u BiH, koji se dodaje od Ustava do opštinske odluke, i eto ti rješenja.

Gradovi frcaju kao iz rukava, a seljaci navalili u gradove ili su tamo namjerno raspoređeni. Tako dobismo gradove Tuzla, Zenica, Bihać, Široki Brijeg, Bijeljina, Istočno Sarajevo, Doboj, Trebinje, Prijedor… Ima još. Cazin, Goražde, Livno, na čekanju je i Velika Kladuša, čeka od 2007 od kada je Admil Mulalić tadašnji načelnik odlučio da nas uvede u građane ali nije išlo, još ne ide.

Majke mi, uskoro bi gradom mogao postati i Bužim, i Ljusina i Travnik (dobro, i on je na čekanju) i Uskoplje hoću reći Vakuf (jedan od njih, bilo koji, Donji ili Gornji), Bos. Krupa ili Vitez… Samo napraviš prijedlog, doneseš vijećničku odluku i uputiš u zakonodavnu proceduru.

Nije to tako ni loše, hoću reći ne bi bilo loše, da se ‘statusom grada’ dobiva ono što grad čini gradom. Jok, nema veze! Ovdje je sveopšti juriš na razne međunarodne fondove, ‘investitore’ jer investicije su samo za građane, kreditni aranžmani, strane ambasadore jer i oni samo sjede po gradovima i još poneke dotacije od države, dakle lova i kreditna zaduženja, sve drugo je u našem blesavluku i jadu i čemeru. I bespotrebnom trošku, ako se izuzme zabava za raju.

Jer, čim postaneš gradom, moraš mijenjati titule, obrasce, lične karte i Svevišnji zna šta još ne, a sve to košta ‘građane’, dakako. Međutim, neka košta koliko košta, nije mala stvar u državici Bosni postati građaninom. Neko će to platiti i uveliko već plaća. Kad smo već na svakom brdu i u svakoj Mjesnoj Zajednici izgradili ‘Univerzitete’ i ‘Koledže’ i proglasili ih ‘internacionalnim, kad nam svaki aerodrom nosi naziv ‘internacionalni’, kad su nam sportska takmičenja između dvije opštine u dvije države ‘ineternacionalnog karaktera’, kad nam je otvaranje trotoara (Sarajevo) ili semafora (Velika Kladuša, Doboj) ekskluzivna vijest, zašto ne bi imali što više gradova. Više gradova znači više građana a mi kukamo kako nema ove poznate nekadašnje klase. To što gazimo po blatu u sred ‘grada’ i što nam ‘gradovi’ nemaju kanalizacije niti gradskog prijevoza ili vodosnabdijevanja, niti imamo ‘gradsku’ radničku klasu budući da su sve fabrike urušene i opljačkane, to je ništa u odnosu na titulu ‘grada’ koju dobivamo.

Poslednji dernek u Goraždu koje se okitilo ovom titulom prije par dana, prava je slika i prilika bh građanstva. Tamo se slilo i ‘živo i mrtvo’, dižu se zavjese, sviraju orkestri, plešu KUDovi, vijore (a Boga mi i viHore) zastave na jarbolima, vježbaju civilne zaštite i načelnik Muhamed Ramović kao Stoja ili Brena iskače iz helikoptera sa visoko podignutim rukama u znak viktorije, dok na kraju na stadionu vrišti Hanka Paldum u istorijskom zanosu pred okupljenim građanima koji umiru od sreće i zadovoljstva i pijanog ponosa. Bolje se ne može ni nacrtati.

Sutra, kad se ‘građani’ otrijezne od ove opijenosti građanštinom, kad utihnu reflektori na stadionu, raja će se nastaviti valjati u kaljuzi neuređenih i neasfaltiranih ulica, dočekaće ih restrikcije sa vodom i izljevi kanalizacije, nikakav ili nepostojeći javni prijevoz, ofucane bolnice ili Domovi zdravlja, apoteke bez ljekova ili škole sa srušenim ili naherenim krovovima. Samo, to sve pobrojano nije vrijedno pomena naspram činjenice da su postali nacionalno izbalansirani građani blizu IPA programa i kreditnih linija. Da više ne postoje kao opština, da opštinski vijećnici postadoše gradski vijećnici, da bezbrižno i ponosno mogu sa čizmama hodati po gradu i brčkati se u sospstvenim septičkim rupama. To se ne može platiti, to se mora doživjeti i nadživjeti.

photo : načelnik Goražda Muhamed Ramović, Goražde postalo grad, arhiv lista