Iste muke Donald-a Trump-a i Aleksandra Vučića : narod me izabrao narod me neće

 

U Beogradu pa i u ostatku Srbije, već sedmi dan traju demonstracije. Na ulici su studenti, radnici i građani, pa čak i predstavnici sindikata policije i vojske.
Za sada mirno uz pištaljke, parole i pjesme, uz podršku javnih i poznatih ličnosti, ponekog iz opozicione vlasti ili od strane kandidata gubitnika na netom okončanim predsjedničkim izborima, a kako će poslije niko ne zna. Niti se zna hoće li ovi protesti prestati i kada, te da li će nedaj Bože prerasti u masovniji i opšteprihvaćeni bunt.
Razlog : demonstranti ne priznaju održane izbore u kojima je premijer Srbije Vučić ubjedljivo pobijedio, sa preko 50 % osvojenih glasova, porazivši drastično sve ostale protukandidate.

Od strane zvaničnih vlasti, posebno iz štaba Republičke Izborne Komisije tvrde da je sve bilo regularno uz manje i očekivane nepravilnosti, demonstranti tvrde da su građani pokradeni, izvarani, da su izbori namješteni, da nisu bili pošteni, žale se na ugroženu demokratiju od strane izabranog predsjednika Vučića koji je uz to još i premijer, na što se posebno upire prstom kao na nezakonit čin i čini se, broj nezadovoljnika iz dana u dan raste. Za to vrijeme Vučić i zvanični organi vlasti šute, ne poduzimaju nikakve represivne niti ograničavajuće mjere, valjda se čeka da se pređe ‘crvena linija’, ili učini prva pogreška kako bi vlast intervenisala.

Sličnu sudbinu, podsjećamo, doživio je i još se sa njom susreće američki predsjednik Donald Trump koji je novembra prošle godine pobijedio protukandidata Hillary Clinton, položio zakletvu i ušao u Bijelu Kuću a od prvog dana ozvaničenja pobjede do danas, ima narod na ulicama. Američki narod na ulicama neće Trump-a za predsjednika a izabrao ga za predsjednika, Vučića neće za predsjednika a glasali za njega, šta je to ?

Usud balkanske ‘demokratije’, prevara, osveta gubitnika protukandidata, povreda prava birača…?!

Američki sistem glasanja se ne može porediti sa srpskim, to je jasno, iako se dvije godine vodi žestoka kampanja, na tragu izbornog elektorskog sistema u Americi je moguće da pobijedi čak i onaj kandidat koji ima manje glasova glasača, kako se zapravo i dogodilo. Iako je Clintonova dobila nekoliko miliona više glasova građana, Trump je osvojio više elktorskih glasova i pobjeda je njegova. Ovjde na Kontinentu se tradicionalno zna da u utrci za predsjednika pobjeđuju moćni, oni koji imaju najviše love, medije i koji dobiju elektorske glasove (svaka savezna država ima određen broj elektora, ovisno o veličini i broju stanovnika), Trump je prigrabio sve što mu je trebalo a to su elektori, dok je moć i pare imao već unaprijed, znamo da je već godinama u vrhu milijardera i eno ga u Bijeloj Kući..

I, ma kako izgleda da je neuporedivo, i ovaj segment Amerike se može uporediti sa Srbijom. I Vučić ima moć, medije, državne silne činovnike-uposlenike kao potencijalne i sigurne glasače, nema milijarde kao Trump ali zasigurno je imao snažne sponzore, najviše u državnoj kasi, tako da i njegova borba u kampanji nije bila teška kao kod ostalih protukandidata. Čak i bez elektora.

Međutim, šta dalje, kako predsjednikovati a kroz prozor vlasti gledati narod na ulicama?
Kod Trumpa to izgleda jednostavno : neka patroliraju i marširaju svaki dan, vlast se brine da je sve pod kontrolom i u okviru dozirane demokratije, zasigurno se zna već sada da od smjene Trumpa u ovakvim okolnostima nema ništa. Zadnja opcija je snažna armija i federalne službe bezbjednosti koje ni u kom slučaju neće dozvoliti smjenu predsjednika na ovakav način, ma kako ga nacija mrzila. Nije ga ni birala.

Međutim, kako će Beograd postupiti, to nije Amerika, to je Balkan, pitanje je nad pitanjima?
I šta ako se desi nešto ne predviđeno, jer sve se više demonstrantima priključuju policajci i dijelovi vojske, ko će sačuvati izborne rezultate ako se službe sigurnosti stope sa narodom? Bolje je o tome ne razmišljati.

Kako stvari stoje za sada, Vučić ne namjerava silom spriječiti ova okupljanja koja se već mjere u desetinama hiljada ljudina ulici, niti ima naznaka da je to potrebno. Upravo u takvoj situaciji, ove demonstracije po obliku i načinu organizovanja podsjećaju opet na američki pokret iz oktobra 2011 ‘Occupy Walstreet’ kada su se slična okupljanja počela dešavati širom Amerike, protiv bogataša i trgovaca dionicama i bogatstvom Amerike koji, njih 1% drži u šakama više kapitala od 99% ostalih građana. Pokret je sistematski ugušivan spriječavanjem okupljanja na određenim mjestima, suzavcima i sudskim zabranama da bi ga načisto nestalo. Po metodu djelovanja i beogradski pokret demonstracija podsjeća na ovaj američki : nema stroge i jasne platforme, plana, ciljeva i vodstva, a što se sve stavljalo kao zamjerka u neuspjehu američkih ‘okupatora’ ulica.

Nije dovoljno samo držati i nositi parole ‘dolje vlada’, ili vikati ‘dajte nam demokratiju’. Demokratija mora imati mnogo toga još.
A da je nema u Srbiji, bez obzira na regularnost ili neregularnost ovih zadnjih predsjedničkih izbora u to nema sumnje. Kako god se beogradska ‘okupacija’ ulica i trgova završila, ostaće upamćena po masovnom izlasku na ulice i po javnom i smjelom progovaranju o problemima. I po odsutnosti straha prema vlasti. O čemu narod i građani, ako ih ima u BiH, mogu samo sanjati ili gledati na televiziji. A bh demokratija je ako ne slična srbijanskoj, a ono deset bar puta ‘žešća’ i isto toliko puta sličnija diktaturi vlasti, pa niko ni da prošeta ili da puhne u pištaljku. Na beogradski način. Igranje šaha, ispijanje kafe pod prozorima vlade u Sarajevu, putovanje ‘pješaka’ po pravdu ili pisanje razglednica Predsjedništvu BiH samo su dio žalosno/humornog performansa bh zbilje.

photo : demonstracije u Beogradu