Fikret Abdić – ‘ćutolog’ sa pokrićem ?!

Prošlo je, da kažemo, stotinu i više ‘akademskih’ dana upravljanja Opštinom iz fotelje načelnika, sad se već može ponešto kazati o načelnikovanju Abdića u Opštini Velika Kladuša.
Ako se zapravo ima šta novoga reći, osim onog što smo iznijeli u izbornoj kampanji i neposredno nakon pobjede. Gdje smo rekli da će pobjeda Abdića biti neupitna ali rad veoma neizvjestan iz dva najvažnija razloga : izolacije od strane zvaničnika u svim nivoima vlasti te zbog već oprobanog a vidljivog nepotizma između funkcije načelnika i opštinskog vijeća, obzirom da je kandidatura za predsjedavajućeg na listi bila rezervisana za njegovu kćerku Elviru Ljilju Abdić.

I bi, desi se, Fikret Abdić je Opštinu preuzeo od ‘svoga’ prethodnika, Edina Behrića pred Novu Godinu, mladića kojeg je od ‘mladog lava’ i spasioca Agrokomerca u svojoj kandidaturi potopio. Priča stara.
Nisam bio od onih koji su bili protiv i kandidature i posebno pobjede Fikreta Abdića, smatrajući da je u svakom slučaju bolja opcija od Mulalića i mešetara Dolića, dapače, to mislim i danas kao i onda, uopšte me ne tangiraju njihove opozicione ‘igre’ i priče, jer odlično znam kako su vodili opštinu u dva mandata, iako sam ubijeđen da Abdić neće u stolici načelnika pokazati ništa ni novoga niti boljega od prethodnika.

Pored već dva iznijeta razloga od ranije, razlozima treba pridodati još ponešto.

Abdićev način rada je više svojstven direktorovanju u poduzeću ili predsjednikovanju u stranci nego funkciji načelnika. To je ono što već svi znamo i što je odmah u stratu pokazao. Ubitačni sastanci, jednolični potezi i samoodlučivanje, prvi su bili znaci njegove vladavine koji su prikazivani sa ‘ocjenom stanja’ u Opštini, iako je to ‘stanje’ imao odranije u malom prstu. Ali, trebalo je da se čuje. Osim toga, osim izolacije u koju su ga gurnule ranije i sadašnje vladajuće strukture, moralo se prikazati da se ‘nešto radi’ i da ta izolacija ne polaže nikakav učinak. Tako smo mjesecima gledali slike iz njegovog kabineta sa sastanaka predstavnika Mjesnih Zajednica, lokalnih firmi i samih uposlenika Opštine, smučilo se više od toga. Posebno jer su ovi sastanci pokazivali i prizivali u sjećanje slične ili iste sastanke iz Agrokomerca i iz Finaba ili iz Maljevca. Od ujutru do naveče, sjedi i analiziraj. Analize, ako ih je i bilo, Abdić nije previše nikad uzimao k srcu, naprotiv, to je bila dobra zabava za suradnike, njegova je bila zadnja.
Napose, čim pogledaš takve slike iz ureda načelnika ispred baroknih zavjesa koje je instalirao Mulalić a zadržao i Behrić i Abdić, i čim vidiš u prvom planu facu njegovog sina Ervina, u pozadini kćerku Ljilju a sa strane Dunju, sve te to više podsjeti na porodičnu firmu nego li na Opštinu.
Ako k tome dodaš već poznate slike bivših tjelohranitelja i bivših savjetnika načelnika ili direktora, osjećaj je potpun i cjelovit, međutim Opština nije porodična firma, čak iako je Abdićeva starija kćerka zamjenila Abdićevu mlađu kćerku na mjestu Opštinskog Vijeća. I pored toga što je opštinska većina ‘nategnuta’ a većina, vidjeli smo ne funkcioniše svaki put i kad zatreba. Rezultat toga će biti slaba ili nikakva realizacija potrebnih odluka i planova za funkcionisanje Opštine u interesu građana.

Ako ćemo iskreno i pošteno biti cinični, ne treba puno toga ni očekivati jer posebnih izbornih obećanja Abdića nije ni bilo, ne mora ništa ni ispunjavati. Par mitinga i nekoliko jumbo plakata je bilo dovoljno da dobije mjesto načelnika, tako da je Abdić što se tiče toga u prednosti nad svim ostalim načelnicima koji su mnogo obećali. Međutim, i pored toga, smatram da bi morao biti prisutniji u javnosti a boga mi i djelotvorniji. Njegovo ćutanje koje inače uvijek praktikuje uz tvrdnju da ga mediji bojkotuju, ne odgovara ni njemu samome, ali on to i dalje praktikuje, ili ga tako savjetuju, i sav se istopio u Laburističkoj stranci. Hoću reći stranka ga je progutala načisto, kao i Udruženje za nezaposlene dioničare Agrokomerca.
Razumijem da njegov povratak na političku scenu nije bio izvediv bez stranke, razumijem da su mu prethodnu oteli njegovi puleni i suradnici ali ne mogu prihvatiti da je zasjeo u fotelju načelnika samo da bi ispunjavao želje Laburistima, on je načelnik svih građana.
To samo daje goriva i materijala opoziciji da ga s pravom ‘napada’, na koje napade on se i ne osjeća prozvanim osvrnuti. Što je opet opasno samo po sebi jer ukazuje da će on svojim ćutanjem a radom po svom ‘ćefu’ nanijeti štetu ne političkim protivnicima već građanima.

Šta je sa sloganom ‘korak ispred svih’ u predizborima, šta je sa Abdićevim izbjegavanjima govornice načelnika na sjednicama, šta sa Agrokomercom, programima ‘kako nahraniti sirotinju’, gdje se istopio AS AgroFeniks, kuda sa Regulacionim Planovima, komunalijama..?

Pitanja ima mali milion i više a On ćuti. U međuvremenu ‘frcaju’ savjetnici kao i rukava, čak se na slikama sa nekim privrednicima iz Glinice ili Gline, umjesto njega slika njegov sin Ervin. Od svega drugog i važnijeg, čitamo njegove čestitke u povodu praznika i dogurali smo do azila za pse lutalice. Dobro, i psi zaslužuju svoja prava ali šta je sa ljudima i ima li ono ‘i natrag’. Od idola i spasioca Velike Kladuše malo prevelik zalog u kocki zvanoj politika.
Briga me što iz DNZ partijice nabrajaju njegove savjetnike, i oni su ih imali a prije njih i neki drugi, međutim za koji će mu mantrack dr. Mujić Ibrahim za savjetnika, valjda mu je dostatan Hušidić Ismet, u njegovo savjetovanje smo se odavno uvjerili. Briga me što ga bojkotuju svi ostali načelnici US Kantona, to su politički jebivjetri koji skupa sa njegovom kćerkom u vlasti Kantona odlično surađuju, mene muči da bi Abdić vrlo lako mogao postati servis Laburističke stranke koja u svojim programima ima samo postavljanje poslaničkih pitanja u Parlamentu FBiH i seoske veselice, ništa drugo. A opština je servis građana a ne servis jedne Partije.
Građani Velike Kladuše su odavno siti šablona Mulalića ili Behrića, od Abdića se očekivao rad po drugim šnitovima. A dobismo opet isto. Zamjeni direktore javnih poduzeća, povećaj namete građanima, plati stipendije studentima i piši analize.
U Velikoj Kladuši postaje sve teže i gore živjeti. Ljudi uz srce kladuškog vodovoda nemaju vode u kućama, centralna ulica je načisto preorana i u kaljuzi, sportski život opstaje zahvaljujući samo entuzijastima, ljudi skoro u centru Kladuše nemaju struju, nema se gdje zaposliti i dosta ljudi živi na ivici egzistencije a Abdić ćuti. Stanje u dječjim vrtićima je loše, u obrazovnom sistemu Opštine škripa, droga preuzima omladinu i djecu, na ulazak u Grad se na carini čeka satima i danima a mi već nekoliko mjeseci čitamo o savjetnicima načelnika i o psima lutalicama. Ili o merhamet kuhinjama u objektu bogataša i biznismana.
Prisustvo radnom mjestu po čitav dan i noć a što je kod Abdića neupitno, nije dovoljan pokazatelj uspješnosti, mora se uraditi mnogo toga još.

Za početak, Abdić bi morao razbiti medijsku blokadu a zatim i onu političku. Velika većina odluka Opštine zavisi od odluka u Bihaću ili Sarajevu, ignorisati tu činjenicu ne može niko pa ni Abdić a pozivati se na to da ‘sve smo poduzeli ali nam ne daju’. Dalje, uspostaviti suradnju sa svim strankam Opštine po svaku cijenu u interesu građana i grada. Odreći se starih navika i upravljanja poduzećem, Opština je nešto sasvim drugo. Izbaciti sa liste savjetnika familiju, i sina i kćerku, od familije možeš dobiti uvijek savjet besplatan a koristan. Početi sa rješavanjem potreba građana a ne suradnika i prijatelja…
Abdić se izborima prošle godine ‘vratio natrag’, nakon što je od idola postao ratni zločinac. Ponoviću, on je u ratnom zločinu ‘u prednosti’ nad ostalima koji su i zločinci i ratni a na vlasti u Sarajevu ili Bihaću, svejedno, međutim na primjeru AS AgroFeniks je trebao naučiti lekciju naroda koji ga je i pored toga prihvatio za načelnika. Jer, kad jednom dođeš do kraja, nema natrag.

photo : Laburistička Partija i Opština