NIKE hijab i ADIDAS dimije

Moj drug Muradif je bio zbunjen k’o Bosanac nad čekom za povrat takse. Kao da je gledao kroz mene, kroz vrata, čak i kroz već dobrim dijelom odvratnu facu vlasnika naše omiljene Lokacije gdje smo svratili da popijemo našu još omiljeniju pivu marke ‘subhajniken velahamdiken’.

Vani je zima urlala na sav glas, kao da nije sredina marta mjeseca.
“To su mučenjaci, dečki smirite se, imaju još ‘babe’ i eto nam proljeća”, bio je precizan vlasnik Lokacije dok je iz flaše od coca-cole sipao neku domaću, ‘najbolju’, kako kaže. Coca-Cola ga spašava od inspekcije jer državi ne plaća porez za alkohol kojeg krije u toj boci, ali to nije njegov izum, tako rade skoro sve kafane u našem Malom Mistu, ovdje na sjeveru Amerike, gdje u svakoj kafani stoji stara i pokvarena kasa koja se otvara odozdo a ne tipkanjem cijene ili printom računa. Ne znam ni za koji hamtrack uošte izvode vlasnici ovakvih biznisa ove karafeke sa kasom kad se to ništa i nigdje ne bilježi. Osim što pare idu u džep nigdje zabilježene u kasi bez kotura papira.
– Šta god da je, više je dosadilo – jedva je Muradif otvorio usta, osvrćući se na vremensku prognozu našeg gazde.

Moje je mišljenje pak drugačije. Nema se tu šta čuditi, ne živimo od jučer ovdje u Dolini Indijanaca Mohawk, i valjda smo do sada naučili da je ovdje zima osam mjeseci, valja durati ili se seliti.
– A kuda ću ići u vražju mater? – pišti Muradif i opet me ubija onim neodređenim a probojnim pogledom kao strelom pa nastavlja.
– Išao bih na Floridu ili u Texas ali tamo ću plaćati više račune air condition nego račune za grijanje. Osim toga, tamo nema naših…

“E, to je onaj glavni razlog zbog kojeg naši nikud ne idu odavde. Život kao u toru, u čoporu, to obožavaju.
Ovdje ima naših. Ovdje je kao u Bosni, na svakom ćošku naša trgovina, naša džamija, naših pet/šest/sedam džamija, naša kafana, u svakoj bolnici ili farmaciji ili kod zubara rade naši, ima i u Policiji, u Opštini, u banci, Bosanci su kao ona svemirska bića u gradu Utica NY, nema gdje ih nema”.
Jedan dobri stari Sejo koji je umro odavno, znao je reći da mu engleski jezik netreba nikako, a radio u jednoj od rijetkih fabrika koje rade u našem gradu do penzije a ni slova od engleskog.
‘Koji će mi mantrack engleski, moje je da radim a supervajzer mi Bosanac’.

Naša Lokacija se punila i praznila a vlasnik zadovoljno sjeckao neku žilavu pastrmu na dasci na šanku i svakog časa je sipao narudžbe iz različitih boca. Čas iz plastične flaše coca-cola, čas iz one od kisele vode ‘Jamnička’. U nekoj je rakija, u drugoj whiskey, u trećoj stock ili badel. Sve nam je plastično i vještačko, čak i okus omiljenog pića, jedino je cijena prava.
Vani je sipalo kao iz vreće, a proljeće samo što nije došlo.
Pitam druga Muradifa vjeruje li više prognozi vlasnika Lokacije od one zvanične, on kaže jok.
– Ma kakvi, ne vjerujem ni njemu ni onima s televizije.
Zato, pojasnio je, jer svi prave prognozu na svoj način, a samo Bog šalje odozgo i kišu i snijeg kad on hoće.
“Pa kako se onda ‘ravnaš’ hebo ga ti, kako planiraš odjeću i obuću”.
Kaže : gledam vehabije sa mog prozora.
“Znači ima ih u Utica NY, aaa?” – otegao sam sa nevjericom.
– Jašta nego ih ima, ima ih svuda. I dodaje. Kad vidim da su spustili malo nogavice i ja pripremim toplije čizme, kad odvrnu hlače skroz ili dibiduz, znam da će zapadati.

Vrlo interesantno zapažanje moga druga Muradifa, i vrlo rijetko na tu temu, pa upadam brže da ga još koju preupitam.
“A šta misliš o ovoj nakani firme NIKE da počinje sa proizvodnjom hijaba i nikaba za sportaše muslimane”?
– Ne mislim ništa, veli drug Muradif, čisti biznis, eto šta mislim. Pa takvi sportisti odavno pokrivaju glavu to je već poznato, treba da se to unovči dobro.
“Pa jah, velim, kad imamo adidas dimije, zašto ne bi imali i nike maramu”. Čuo sam još davno tu pjesmu (Mirsada &Jarani) u Bosni ‘adidas dimije’ i sve mi se čini da je to čista konkurencija, vrag ga odnio.

Muradif je srkao svoju zelenu a ona pjenila, sve vani njegovih usta. Vidio sam kao briše krajeve usana i kako se osvrće po Lokaciji da vidi raspored gostiju.
I to nije bez veze, jer mi po tome ko je u kafani, je li ‘naš’ ili ‘njihov’ i vodimo naše kafanske razgovore. Tako i vlasnik Lokacije mijenja kanale na televiziji iznad šanka. Ako su ‘naši’ onda tuče ‘Hayat’ ili kakva druga muslimanska stanica, ako zaluta koji Srbin ili Hrvat, prešalta na Federalnu ili na BN.

“A bogati Muradife – nastavljam sa drugom odličnu temu koja je nepresušan naš izvor informacija iz zavičaja a i ovdje u dijaspori – zašto se ovoliko prašine diže oko tih pokrivala za glavu koje Bošnjaci zovu MaHrama, sa veliko ‘H’ umjesto šamija ili marama kako smo to zvali do sada. Vidi, Islamska Zajednica hoće maHrame svuda, ovi drugi ne daju, eno, hoće i donijeli i neki Pravilnik o nošenju brada u Graničnim Službama BiH sa kojima to sa dugim i neurednim bradama zabranjuju, je li to baš sve potrebno..”

– Pa vidiš da jeste, budalama u narodu treba uvijek dati razonodu – veli drug Muradif i uvijek treba praviti od ničega nešto. Gledam i čekam jer je zastao a on dodaje.
– Pa to su naše majke i nane nosile bez halabuke i sa mjerom i ponosom, ovo danas nema veze sa vjerom već sa naprđivanjem.
“Kako to misliš, ne vrijeđaj Muradife, ako je Bog rek’o da se pokrije..”
– Ma šta rek’o, ko zna šta je Bog rek’o, to nama govore. Osim toga, ne ide gore marama a dekolte k’o lavor, čovječe, sise se guše od muke i tjeskobe, dolje guzovi zategli u helankama, farmericama ili suknjama, đe to ima i šta to znači?! Pa ta silna šminka ne ide nikako uz sve to. Ili si pokriven ili nisi.
“Pa muslimanski je pokriti kosu, jer..”

Nije mi dao da završim.
– Kakvu kosu, pa valjda se zna šta izaziva muškarce, šta ima kosu pokrivati nije to spolni organ. Ne može ni NIKE ni ADIDAS pokriti maramom ništa osim kose, i šta je onda pokrio ? I po čemu je onda “maHrama” naš ponos kad vidim sve drugo ?
– Boga ti Memo – unese mi se u lice – jesil’ ikada se ti ‘palio’ na kosu neke ženske ili si prvo pogled’o u noge, guzu, struk ili sise, hajde reci mi?
“Paaa, ne znam, vidi”- otezao sam jer sam bio zatečen.
– Nema tu šta pa. Ako se već hoće pokriti onda neka pokriju ono što treba, sve, ovako čisti cirkus. Eno, u prošli petak poslije džume bilo neko ‘druženje’ u džamiji, tako naši imami rade, samo prave neke derneke koje tako zovu, da si samo vidio kako tarlahaju guzovi i sise na štiklama a gore marama i neki iranski omotač oko glave uz naočale…Pomislio bi čovjek da je rješenje za muslimansku teoriju o obaveznosti pokrivanja kose jedino rješenje da se sve muslimanke ošišaju ‘naćelovo’ i neće biti više nikakvog izazivanja.
“Majke mi Muradife ja sam frapiran. Nisam ovo očekivao od tebe”.
– Pa i ja sam sam sa sobom kako ti to reče trapiran, kad je budalasto budalasto je.
“A vidim”- dodajem, “da je i Evropski Sud donio odluku da će poslodavci moći sada tražiti od zaposlenih da na poslu skidaju marame, baš me zanima kakav će hrkljuš sad nastati”.
– Neka će vala, ionako je to zloupotrebljavano. Do sada su frcale tužbe protiv poslodavaca a na fejsbuku slike k’o na plaži, đe to ima?
“Vala Muradife ova svaka tvoja današnja je k’o od Muderriza ili hafiza, ma k’o hadis majke mi, vrijedi u to ime zaliti sa još jednom turom”.
– Jebo te hafiz, odbrusio mi Muradif, bolje je da pičimo kući, ceste su zatrpane.

Vani je sipalo kao iz rukava. Iza šanka naše Lokacije umjesto sevdaHlinke koja je otezala sve do skora, odzvanjale su riječi dobro poznate pjesmice ‘Krcka prase šljivu džanariku’.
Znali smo da je vrijeme da naš razgovor privodimo kraju.