HOĆE LI BITI RATA U BiH, NA BALKANU?

Ko kaže da u slučaju nedajbože, Bosanci/Bošnjaci/ostali, Srbi i Hrvati ne bi ponovo ratovali, ko to kaže ko to laže?
Oni, vjerovali ili DA, ratuju za sada putem face book i internet kanalizacije jednako kao i 1990/91, po radnim mjestima, dijaspori, po kafanama ihahaha i svuda tamo gdje se i nače ratuje.

Naravno, ‘političke volje’ od dragih vođa ne nedostaje, te njihove ‘pacifističke’ izjave treba znati samo pravilno isčitati.
A da smo za domovinu spremni ući u rat govori i nedavno istraživanje švicarske kompanije ‘Gallup International’. Jeste da je u pitanju sistem uzorka, jeste da ima plus minus odstupanja kao u svakoj anketi ali ova kaže da je 55% ‘naših’ spremno da se potuče za državu. Anketa ne kaže da li se bazira na samo na rezultatima u BiH ili je tu uključena i Republika Srpska. Biće oboje, razmišljanja su nam previše slična. Kao što je prevelika sličnost sa željom za bombašenjem nas i braće Turaka, oni su naime, po ovoj anketi najratoborniji : u odbrani još nenapadnute države, čak njih 73% branilo bi Taiba Erdogana ako zatreba.
Anketa govori kako mnogo demokratičnije i razvijenije zemlje nemaju baš odjeka u patriotizmu, kao recimo Holandija, gdje bi samo 15% njenih građana ratovalo za sopstvenu državu, ali šta znaju Holandezi šta je domoljublje.

Neke ‘Nevjerne Tome’ ublažavaju ovu mogućnost balkanskog folklora koji nam se priviđa stalno a dešava svakih pedesetak godina činjenicom kako je narod osiromašen, izluđen i kako nema para ni za hljeba.
Tačno, ali za pušku se uvijek nađe.
Osim toga, silna ‘uskladištenja’ pa još silnija ‘uništenja’ nagomilanog naoružanja i opreme iz nedavnog bh rata čista su talašika od istine. Pa i grane na pticama znaju da je najveći dio ‘viška’ prodat, da se još prodaje po silnim svjetskim ratištima, uz odobrenje domaćih vlastodržaca i pomoć istih onih koji nas ubjeđuju da može postojati na Balkanu ‘višak’ oružja i oruđa. Dok ­ je fina i povelika količina ukopana i raspoređena taman tamo gdje treba. Da se nađe.
Sa druge strane, izvještaji o poslovanju, uvozu i izvozu roba van FBiH govore da nam najviše i najbolje rade fabrike ‘namjenske proizvodnje’. One sve druge davno su rasprodate i uništene, ove ‘ferceraju’ četverobrigadno. Što će reći : one koje proizvode smrt, oružje. Od ‘Igmana’, preko ‘Ginexa’, ‘Pretisa’, ‘Zraka’ ili ‘Vitezita’ u BiH, da ne ulazimo dublje u tuđa dvorišta u Srbiji ili u Hrvatskoj. Oružja ne fali, ali ga uvijek treba još. Treba i aviona, Rusija je Srbima poslala (dala, prodala, štagod) MIGove, Hrvati ‘pucaju’ na ‘Fantome’. Bosanci proizvode suvremene haubice, o avinima javno ne razmisljaju.  Sve se češće govori o uvođenju stalnog vojnog roka, o pripremi ‘živog mesa’ i u Srbiji i u Hrvatskoj, u FBiH se pripremaju i naoružavaju policije. Tri nacionalistička puka ‘zajedničkih’ snaga i to oružanih snaga BiH se za sada zadovoljavaju svirkama svojim predsjednicima i stranim državljanima, čitanjem Biblije ili Kur’ana u svojim bogomoljama i eventualno radnim akcijama u slučaju poplave ili snježnih nameta, što ni u kom slučaju ne znači da se, citirajući hadis kojeg je Tito ‘prepisao’ iz Svete Knjige ne bave onom dobrom poznatom doskočicom : spremaj se kao da će sto godina biti mir a sutra izbiti rat. Jer sutra nije daleko.

Ja se grozim od rata, da se odmah razumijemo, ne želim da mi se ikad dogodi. Jednom je bilo dovoljno, što se ‘mene tiče’, i nikad više, i nema te sile koja bi me uvrstila u anketu ovakvog tipa. Ali treba pogledati istini u oči pa reći da velika većina ne misli tako. Rat je nije nimalo promijenio. I da stvari ‘na terenu’ izgledaju dosta mračno, čak bi se usudio reći da nije napamet i ‘nako’ srpski/crnogorski pisac i ideolog Matija Bećković još davno tvrdio u svojoj mirnodopskoj poemi : ‘ćeraćemo se još’. Jer mi ne znamo ništa nego se ćerati, nama je i sportska ili vremenska prognoza razloga za ‘ćeranje’.
Ako neki misle da iz izjava ‘naših’ državotvoraca, vlasnika država i vođa proizilazi drugačije i da oni ne misli ovako, grdno se vara.
I Alija Izetbegović je tvrdio da neće biti rata u sumrak bh rata, pozivao da se ‘prošetamo’ mirno i dostojanstveno, pa smo se baš fino prošetali. Jer je ‘pacifički’ uveo Bosnu u rat sa nesagledivim posljedicama, znamo ih svi ne treba ih nabrajati. Slično njemu tvrde svi ostali na državničkim tronovima od Beograda do Sarajeva ili Zagreba, svi osim jednoga. Nema od rata ništa, kaže Aleksandar Vučić, srpski premijer a naručuje rakete i avione. Prioritet je mir na Balkanu – kaže hrvatska plavuša predsjednca Kolinda Grabar Kitarević a cilja preko NATO veza na nove ‘nevidljive’ zračne snage Hrvatske. Ja sam za mir kaže Miroslav Dodik ‘ako se može’ a zna se da se ne može. Mladen Ivanić, član bh Predsjedništva kaže da o ratu nema ni pojma jer međunarodni faktori nisu za to, ali potencira da njega ‘niko ne izaziva’ jer onda? Šta? Može biti svašta. Dodajući : ‘nedaj Bože da imamo oružja (kao da ne znamo da ga ima) sa ovakvim ambijentom bi bilo svašta’. Ambijent je opisna doskočica, lako se izmisli.
Glavešina iz reda Hrvata Dragan Čović je puno jasniji. ‘Bio sam siguran i prije bh rata da ga neće biti a danas sam još sigurniji ga neće biti, ali o tome ne odlučujemo mi već velike sile’. Znači, ipak ima nade.

I svi pobrojani se drže nekakve budalaste teorije da je ‘za rat potrebno dvoje’, osim ‘mirotvorca’ Bakira Izetbegovića koji je iznio najnoviju i najslavniju SDA teoriju da je za rat dovoljno ‘jedan’. U jednom intervjuu ‘Anadoliji’ odvalio je kratki doktorat u prilog svoje teze ‘jedinačnog’ rata, odprilike ovako. ‘Svima nama treba mir, jedan je dovoljan da napravi nered i nemir’. On je svakako mislio na Dodika a ne na Senada Šepića, efendiju iz Cazina koji mu uveo malo nereda u SDA tvrđavi,  jer sa Dodikom i liježe i ustaje u krevet, ali nije isključio ni sebe. I on je ‘jedan’, pojedinac. I to vrlo nemiran, da kažem nestašan.
Kad smo već sve ‘apsolvirali’ ostaje da se vidi još ‘ambijent’, kojeg nema a bez njega se ne ide u rat.

No, to i nije neki problem. U situaciji ovakve zaduženosti kakvu imaju bivše države Yugoslavije, u situaciji kad ne funkcionišu ni država ni organi pravosuđa (osim u zaštiti političara i njihove klike te njihove pljačkom uvećane imovine), kad je socijalna kritična tačka u zemlji dostigla svoj vrhunac, kad je svo državno blago rasprodato i opljačkano, kad vjerski lideri vladaju državom preko svojih ‘državnih’ političara, kad su generacije mladih instruirane i indoktrinirane prošlošću i religijom i prepuštene ulici ili bijegu preko granice, kad su uništene fabrike i bolnice, penzioni fondovi opljačkani, kad su nestali penzioneri i radnička klasa a studenti postali trabanti vladajućih elita, u takvoj konstelaciji i rasporedu društva i života uopšte, nije nikakav problem napraviti ‘ambijent’.

Čak i od strane onih međunarodnih ‘faktora’ koji su u funkciji mira kod nas i sa nama već više od dvije decenije.

‘Ambijent’ je skoro tu, sa nama. Zato nacijo, ako vam je stalo do rata, a jeste, šta čekate? Dijaspora je uz vas, i ona čita hadise i brine o domovini. I u mirnodopskom periodu nije ‘spavala’, ne spava ni sada. I ona je sastavni dio ‘ambijenta’.