Po prstu se poznaju junaci

Zna(te)mo li kako se ljube Srbi, Hrvati a kako Bošnjaci, i da li se uopšte ljube?

Ljube, nego šta. U vicu. A tamo se kaže : Srbi tri (slovima : 3) puta, Hrvati dva (slovima : 2) puta a Muslimani (u vrijeme vica nije bilo Bošnjaka) neograničen broj puta. Do vrhunca, da prostite, do samog kraja.
Ovo vickasto iskazivanje ljubavi nije bez veze a u nedostatku vidljivog i prepoznatljivog cmakanja, ima podizanja prstiju, kao zamjena za ljubljenje. Tako da ljubakanje kao i flertovanje sa prstima ruke nije tek onako. Mi se po svemu razlikujemo. Ako nećemo mi, narod, raja, ‘stoka sitnog ili krupnog zuba’, onda nas na to natjeraju političari. Naši predvodnici u našim torovima.

Tako svjedočimo svakodnevnim komentarima ili novinskim napisima o ljubljenju ili podizanju u vis (u zrak) ili u vasionu prstiju, sa sve tri strane. Raspamećeni puk u ovoj internet džungli i kanalizaciji primitivizma nema granica, tu ni nebo ni centar zemlje čak nisu granica. Kad nema pametnijeg posla i kad nam je sve potaman.

Uz podizanje prstiju može i podizanje ruku, sve zavisi od varijacije i nijanse.
Iako su po prstima najviše prepoznatljivi ‘troprsti’ Srbi, valja podsjetiti da je ova simbolika (U ime Oca, Sina i Svetoga Duha) bila nakratko jedno vrijeme prisutna i U Hrvata. Postoje slike kako Ante Pavelić perjanica NDH fašizoidne tvorevine nasmijan i u uniformi širi ravno tri prsta ispred svojih vojnika, međutim kako su Srbi u ovoj troprstoj simbolici ostali uporniji, Hrvati su se preorijentisali na dva prsta. Mešto kao modernije, kao ‘victory’, uz širu inačicu podizanja čitave ruke, po mogućnosti desne strogo ‘u vis’, do vrha kukuruza. Kako je to nekada uz rat i poslije pojašnjavao Anto Đapić, čelnik hrvatske slobodarske pravaške stranke, kad su ga prozivali za ustaški pozdarav : nije tačno, samo sam pokazao koliko je porastao kukuruz u Slavoniji’.
Šta je onda ostalo Muslimanima, konvertovanim u Bošnjake jedne hladne noći u podrumu hotela Holiday In u Sarajevu nekako s ratnim dešavanjima, koliko će oni prstiju pokazivati da bi se razlikovali i prepoznavali. U trenucima kad se ne mogu po ljubljenju identifikovati?
Ne možeš pokazati jedan prst, ne ide, nije u duhu ‘naše vjere i tradicije’, je li tako, ne možeš čitavu šaku, nije fora, šta onda?

Tu nam uskače u pomoć ‘brat’ Taib Erdogan, predsjednik Turske a pripomaže ‘brat’ Bakir Izetbegović : idemo sa četiri prsta. Nego šta. Slovima : 4, da se zna. I tako i bi.
Nem veze što je to u svemu prepisano od ‘braće’ iz Muslimanske Braće, sa Istoka to je naše. Domaće a naše. Tako se i Hamas pozdravlja, pa šta? Pravu promociju naše slike i prilike Bakir je lično demonstrirao kada su mu u posjetu 2014 dolazili braća iz Muslimanskog Bratstva, dao se tako i uslikati.

Jeste, Amerika planira ovu organizaciju staviti na ‘crnu listu’ ili je čak proglasiti terorističkom, ali četiri prsta ostaju, makar nam otkinuli cijelu ruku. Iako Amerikanci zamjeraju četveroprstašima plaho, uključujući i Bakira, baš nas briga. Naše veze sa ‘braćom’ traju još odavno, još od prije ‘crne liste’. I to još američke. Pa na toj listi je i šejh Yussuf al Qaradawi još od ihahhha, pa opet, to je naš idol. Tamo su i Milorad Dodik, i Hasan Čengić kao i mnogi ugledni Bošnjaci i Srbi pa opet, nikom ništa.
Doduše, četiri prsta u sadašnjem Egiptu ne prolaze najbolje. Ovdje su ‘Braća’ proglašena terorističkom organizacijom a njihov kandidat na izborima Mohamed Morsi nije uživao u pobjedi predsjednika Egipta ništa ili vrlo kratko, vojni generali su ga uhapsili i jedva je živu glavu spasio, u zatvoru je, ali šta onda, niko nije savršen.
I sve ima svoju cijenu, tako je i sa ovim prstacima. Ali vrijedi, jer se tako dobiva i izgrađuje  identitet.
Ako brat Erdogan tako nazdravlja i pozdravlja, nema šanse da Bakir, hoću reći Mi ne uzvratimo. Po prstu se poznaju junaci.

Zato braćo Muslimani, Bošnjaci i ostali, četiri je naš znak. Nedajte da vas ne prepoznaju.
I ni u kom slučaju da vas zbog toga uporede sa ‘Ljudima sa četiri prsta‘ popularnog romana još popularnijeg srpskog pisca Miodraga Bulatovića koji je pisao o Yugoslovenskoj emigraciji u Evropi sedamdesetih/osamdesetih, u Njemačkoj, gdje su se svi većinom (pre)poznavali po tome što nemaju prst na ruci, otkinut ili od oružja ili u obračunu mafije.
To se odnosilo na Srbe u emigraciji, ili na Srbe uopšte, mi se razlikujemo totalno.
Kod nas je četvrti prst u životu, miroljubiv i milostiv i samo iz solidarnosti sa braćom sakriven. Sve ostalo je otkriveno.

Zato, kad god vidite nekog Srbina da pozira sa tri ili Hrvata sa dva, uz ruku visoko iznad kukuruza, nemojte udariti u nervozu, psovke, mržnju i pljuvačinu. Nego savijte palac i uzdignite ruku kao da polažete zakletvu.
Turskoj ili Muslimanskom Bratstvu. Da se zna konstitutivnost, kao što je red !

photo : Bakir Izetbegović sa delegacijom Muslimanskog Bratstva u Sarajevu 2014