Uz pozajmljeni naslov : Dudaković i njegove čizme marke ‘alfa’

Jedini način da se spriječi rat na Balkanu je u zabrani balkanskim sijačima mržnje i rata putovanja van zemlje, posebno u EU. Stvarno, nedajte im nikud vani i biće manje zla, bar neka ne putuju po Evropi.
Bar malo manje će ga biti, tek onoliko i onako kontrolisanog koliko nam treba.
Ovako, odoše stvari van kontrole.

Eno, generala Atifa Dudakovića zvanog ‘Duče’. (Ovo mu je ratni nadimak kojeg je zaradio u maskirnoj uniformi harajući po Krajiškim selima u bh ratu. )
Čim je otišao u EU u Luksemburg, sjetio se da ‘svojim’ građanima u dijaspori uvede ratni porez. Kod kuće to nije spominjao, kod kuće ga vazda vrebaju sa ratnim zločinima koji se buđave u tužilačkim radnim ladicama desetak godina i više, čekajući zgodnu priliku za trgovinu ‘sa protivnom stranom’, pa mu to nije ‘palo’ na um sve dok nije otišao u EU, vani.
Prijedlog ovog izvikanog ratnog generala kojemu je najveća žalost što nije ušao u Banja Luku kad je onomad međunarodna sila dopustila mu da se nadviri prema Vrbasu je čist kao suza : rat nije gotov ali samo što nije počeo i zato svaki Bošnjak treba pod hitno sebi nabaviti ratne čizme marke ‘alfa’ (ne bilo kakve, dabome), ranac i još ponešto od lovačkog ratnog oruđa što nije izgovorio, da se bude spremno sad i odmah. Našao se Duče kao i one 91/92 ozaren i ustreptao, zamirisao ratni barut, pljačke i ubistva. Bošnjacima je poručio da je to zbog toga jer se ‘drugi’ naoružavaju i spremaju genocid a više ‘mi’ nesmijemo biti nespremni kao nekad.

No, za razliku od 91, Duče je primjenio drugačiju taktiku. Uveo je ratni doprinos, doskočicu iz ‘omrznutog komunističko-Brozovskog sistema’, samofinansiranje. Samodoprinos. Jer s početka prošlog bh rata SDA je davala kalašnjikove i PAPovke a ratnici patike umjesto čizama. Sada je situacija drugačija od odonda. Onda, svi bi ratovali ali se nije imalo sa čime, danas obrnuto : ima se para ali se ne ide olako u rat. Dudakovićev prijedlog je praktičan i realan. U čizmama marke ‘alfa’ koje štite od udarca i ne propuštaju a lagane su, može se raditi u fabrici a ako ustreba, a hoće, može se i u rat. A generala ne koštaju ništa. Sve mi to platimo.

Čovjek kad ode vani, načisto pomuti razum. Tako je bilo i sa Reis efendijom Kavazovićem. I isto se desilo u EU, negdje u Švicarskoj uz džematovanje i šerbe. Kad je izjavio da ‘ne smijemo dozvoliti da Vlah zavlada Srebrenicom i neću halaliti nijednom Bošnjaku koji ne glasa za bošnjačkog kandidata za načelnika’. To je bilo zbog Ćamila Durakovića (zbilja gdje je ovaj mladac, šta bi sa silnim njegovim bitkama od kojih neće odustati i šta bi sa obećanjima da će reći ko je kriv što je u Srebrenici pobijedio Srbin?)
I to se Reisu ‘izvuklo’ iz konteksta vani, u Evropi, kod kuće je palamudio o istorijskim nazivima Vlaha, brišući svoje huškačke ideje koje su mu izletjele izvana. Dobro da nam nije rekao da je mislio na nekog Bošnjaka sa Vlašića umjesto Srbina kandidata za načelnika Srebrenice Grujičića, jer tamo na Vlašiću njegove muftije i druge ahmedije imaju begovske bogate vikendice na ovoj prelijepoj planini okruženoj vehabijskim pčelama i  kozama i arapskim radilištima. Kod kuće, Reis je ‘plaho’ fin i umiljat, ko ne vjeruje, neka se vrati par sedmica unatrag kad je predložio bošnjačko-srpski dijalog bez kompromisa i kao obavezu, da nekažem fetvu. Što znači da je problem u Evropi a ne kod kuće.

Živi dokaz je i Stipe Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik, osvjedočeni antifašista i demokrata, počasni predsjednik Društva antifašista u Hrvatskoj i vlasnik ključeva nekoliko gradova u BiH (Sarajevo, Bihać), osvjedočeni prijatelj Bosne. Kod kuće vazi o antifašizmu i dobrim odnosima, vani ubrlja do guše. Snimak koji je procurio ovih dana govori u prilog tezi nekog novinara iz prošlih vremena kako je on zapravo ‘nasmiješeni Tuđman’, a u njemu Mesić veliča NDH, karikira i ismijava se žrtvama Jasenovca. Na skupu u Australiji pred svojim Hrvatima. Za njega je Jasenovac bio ‘radni logor’ gdje su logoraši stjecali kvalifikacije rada a ne smrtna kaznionica. I gdje se umiralo ‘regularno’ od difterije i tuberkuloze a ne od ustaških kama. Govorio je još toga o NDH, o ‘pobjedama’ i sličnih gluposti i sve to vani, kod kuće je sve to ‘pojeo’. Govorio je kaže mimo svojih ubjeđenja, priznaje da je griješio i izvinjava se, ta mi svi znamo ko je on, znači totalno drugačiji ‘čojek’ vani. Nije u EU ali je vani. I sve je to izbiflao ‘u ime i za račun partije i mimo svoje volje’, iz praktičnih razloga da mobilizira dijasporu, u zemlji se spremao rat i sve tako to. Znači, inostranstvo je problem ali je cilj bio isti kao i kod ‘Dučea’ : samofinasiranje u svrhu patriotizma.

Moglo bi se navoditi još, inostranstvo je veliki problem naših balkanskih političara. I Milorad Dodik za ‘Sutnjik’ priča drugačije nego li za ‘Nezavisne Novine’. I Vučić zbori ‘diferent’ na službenom putu nego kod kuće, čak i Bakir Izetbegović zna ponekad ‘odvaliti’ ponešto kad ode u Tursku ili u Ameriku, drugačije nego kod kuće, ponese ga. Isto čine i silne delegacije po Americi, Australiji.

Dvije su značajke ovih različitih ‘istupa’ vani i onih kod kuće. Prvo, nas koje su vlasti otjerale od kuće i smjestile su nas u dijasporu, koriste u svrhu patriotskog samodoprinosa, kad im zatrebamo. KAo nekad što smo plaćali samodoprinos za zemljotres ili Crnu Goru, sad trebamo za čizme, ranac ili puške. Dakle, kad treba para i ‘živog mesa’. A ni jednog ni drugog ne fali u dijaspori. Druga zakonitost je da vlast sve to ima ‘za džabe’. Nahuškaš sirotinju u rat u koje je uvijek vladalo pravilo da ‘sirotinja u ratu daje sinove a bogataši volove’ i uživaš u svojoj pameti.

Balkanski političari uz suradnju sa klerom, dakle, religijom, manipulišu sa nama vani više nego sa onima kod kuće. I njihove posjete nama su u porastu proporcionalno njihovim zahtjevima i krizom koju stvaraju.
Zato bi bilo dobro da ne putuju nikako. I nigdje. Posebno ne u EU. Da nam ne dolaza u posjetu.

Nedavno je bh sedmični magazin ‘Dani’ objavio naslov duž čitave prve strane ‘Sa magarcima u EU’. Pomislio sam istog momenta da je neko pomislio isto što i ja i odlučio da posudim naslov. Mislio sam garant članak govori o našim političarima u EU, ili najblaže rečeno o vjerskim poglavarima. Jer znam ih kakvi su vani a kakvi kod kuće. Kad li, jok, nema to veze sa ovim šta pišem. Tamo se govori o mladom bračnom paru koji je, da ne bi išao vani iz BiH, odlučio se na uzgoj magaraca, osnovao svoju farmu te izvozi u EU sir i mlijeko i štaznam još kakve proizvode od magarca, sapune, kreme ili losione.

Kako su u BiH svima puna usta EU i Evrope generalno, a kako naši političari i vjerske glavešine vode ‘magareću politiku’ i kod kuće i vani, koju verifikuju uglavnom vani, na silnim putovanjima o trošku naroda i vjere, posudio sam i pored toga ovaj naslov iz poznatog magazina jer je jako dobar za moja razmišljanja. Greškom.
Jer ne može biti bolji.