Šta povezuje Osnovnu školu u Pištalinama (Bos. Krupa) i džamiju Nova Breka?

Ova velika zima je, kao što je red ‘iznenadila’ bh vlasti. Jer, snijeg dakako ne pada u junu ili julu, već obično dolazi zimi, pa i u januaru. Vlast je tako i istim principima rukovođena, ‘iznenađena i poplavama’ u maju ili augustu, skoro po pravilu permanentno je ‘iznenađena’. Mi, obični građani pak nismo uopšte iznenađeni viješću da je još jednoj školi u BiH pao tavan koji je mogao pobiti nevinu djecu đake, budući da nam većina bh škola ima takve krovove i tavane da padaju sa prvim ‘iznenađenjima’. Riječ je o Osnovnoj školi u Pištalinama kod Bos. Krupe

Logično i poželjno, nismo čuli odavno da vremenske nepogode ‘iznenade’ parkove i dvorišta džamija, crkava ili katedrala, ako izuzmemo Božju nepažnju u sijanju gromova na nekoliko munara, ali to je opet više naša nego Božja tamo su skoro po svim minaretima prema ugovoru sa BH Telecom organizacijom postavljeni repetitori za telefonske signale, uz ogromnu naknadu. Zato, jer kad su vjerski objekti u pitanju, nema iznenađenja. Udobni ‘mokri čvorovi’, sigurnosne kamere, čvrsti i po pravilu novi krovovi, podno grijanje, savremene elektronske ‘pametne’ table u mejtefskim učionicama, odlični i savremeni projekti.

Ni Bog ne voli iznenađene, zato padaju dječji školski tavani, lusteri, a ponegdje i zidovi. I uvijek pogađa iznenađenu sirotinju, od Pištalina do Haitija ili New Jersey/a.
Sličnu sudbinu u Bosni kao u pomenutim Pištalinama, na svom vratu je nosila godinama i Škola u Stabandži (Velika Kladuša), i na desetine sličnih škola u Cazinu, Zenici, Bihaću i Sarajevu.

Odkako smo obrazovni bh sistem podveli pod ‘Bolonjsku Deklaraciju’ po kojoj smo nigdje u svijetu priznati i odkad je čuveni po mnogočemu a najviše po gubernatorskoj poziciji US Kantona Mirsad Veladžić, u osvit bh rata izjavio ‘šta će nam škole, treba graditi džamije i mejtefe’, svake vremenske nepogode u Bosni najprije ‘iznenade’ škole. One ‘društvene’, ‘državne, svakako, one privatne naše, Turske ili Arapske ili Kuvajtske, što su nikle širom nam Lijepe i Jedinstvene su bez ikakvog iznenađenja.

Da pojednostavimo. Nama su ‘iznenađene’ škole, muzeji, bolnice, fabrike i ostala opštenarodna kulturna dobra, dakle ničija, ostalo je sve pod kontrolom. Vlasti i religije. Fabrike  poprilično izuzimam, one su iznenađene poratnom privatizacijom i ratnom pljačkom da im nema spasa ni glasa, ne vrijedi ih ni spominjati.

Ne kažem da bih se radovao da se sruči neki krov džamije, pa i crkve ali ne bih ostao ravnodušan. Jer, vjera i tu ima rješenje. Evo, skoro dvije godine đaci u selu Stabandža kod Velike Kladuše su i pored poljskog WCa i memljivih ruševnih zidova i istog takvog krova, sve do ove godine išli u školu. U mejtefu i u džamiji u Stabandži i u seoskoj prodavnici.

Takav prijedlog je bio i za jednu Osnovnu školu u Stijeni kod Cazina, dok kao što znamo đaci iz Republike Srpske, iz Konjević Polja, osim što se ‘bore’ za bosanski jezik, nastavljaju školovanje u mejtefima i džamijama uz predavače vjeroučitelje iz Federacije.

Nije li onda Mirsad Veladžić bio Prorok davne 1991 kada je rekao da nam ne trebaju škole? Nek padaju krovovi i zidovi, ‘ima se more se!’ Ako se sruče sve škole, imaju gdje đaci ići, ima džamija fala Bogu, šta će nam škole. Ako padnu i sruče se sve naše bolnice, prebaciti i doktore i bolesnike u Medrese, policiju u Tekije i crkve i kapelice, za sve postoji rješenje, sve novi i odlično opremljeni objekti, čak i kompjuterizovani, dale ambasade Amerike, Njemačke, Švedske…

Nacijo, ‘ajmo mi natrag na početak teksta, kakve veze ima džamija u Novoj Breki u Sarajevu sa srušenom horor školom u Pištalinama ili bilo kojom sličnom?
Ima.
Hodžica ove džamije Muhamed Velić, inače ideolog i vlasnik face profila koji se prenosi u bh medijima kao hadis iz Kur’ana, nacionalista i pisac koji se vikendom sa oružjem i skupim džipom bavi ‘lovom’ po sarajevskim planinama (tamo je prošle godine čak našao i jednu turistkinju iz Izraela te joj pomogao da nađe hotel­-nakon ‘što ju je prvo ispitao da nije možda kakav špijun’) ovog zimskog iznenađenja i niskih temperatura u BiH, širom je ‘otvorio vrata svoje džamije za sve promrzle’. Ko god daje, dobro je došao, kaže, ima moderno podno grijanje u džamiji, kompjutere i udoban i komforan zahod, Bujrum!

I navalili svi, dvojica čak promrzlih od pola miliona beskućnika. Zar to nije Božja veza sa srušenom Osnovnom školom? Đaci, bujrum (na bosanskom : izvolite) svi u džamiju, ugrijte se i nagledajte ovozemljskog raja za odabrane.
I ne samo vi, svi drugi. Čim vam padne tavan ili ako nemate para za grijanje, u prvu džamju ili Medresu trkom. Ako fali vode u pipama, zna se. Pustite škole, znao je Mirsad Veladžić još onomad šta zbori i kako govori.

U Božjim kućama nema ‘iznenađenja’.
Svi bi tako bili u istom krilu, pod istim kišobranom i uz ‘isto uže’. Allahovo. Bolonjska Deklaracija nam se tako samo formalno pojavljuje u Pravilnicima i Statutima obrazovnih ustanova, inače sve drugo u obrazovanju je u Bolonjskoj ili u Bosanskoj šumi.

Isti recept važi i za dječja obdaništa. U slučaju zimskog ili kakvog drugog vremenskog ‘iznenađenja’, bujrum opet, u islamske vrtiće. Iz staračkih, navalite u džamijska staračka prihvatilišta. I tako redom i listom, i širom.
Ništa nas ne smije izmenaditi. Osim snijega i repetitora za mobitele na munarama.

photo : srušena škola u Pištalinama kod Bos. Krupe