UMJESTO NOVOGODIŠNJE ČESTITKE : FUJ

Kakvo čestitanje, žali bože papira!
Dužan sam, na poziv malobrojnih posjetilaca web stranice Cross Atlantica odgovoriti (ponovo) zašto je ove godine izostala čestitka u povodu Nove Godine i oba Božića ove ‘redakcije’.

Iako ne rado, ‘ponoviću se’ : zato što mi se gade ta licemjerna sranja i nemoralni izljevi tobožnje uljuđenosti, kojima se javnost zasipa u vezi svakog iole značajnog praznika.
Ko uopšte više vjeruje riječima Reisa ef. Kavazovića koje govore o miru i suživotu u povodu Božića kad smo svi čuli kako je prošle godine iz srca i duše pozvao fetvom sve Bošnjake da ne glasaju za ‘Vlaha’ u Srebrenici jer će ih proklesti? Ili ucifranim frazama monsinjora Puljića ili kardinala, šta je već, kad mu je u srcu Herceg Bosna? Da i ne šapćem o umiljatim rečenicama Muslimanima u povodu Bajrama od strane Milorada Dodika ili pravoslavnih sveštenika.
Fuj! To je jedino što bih mogao reći, to mi prvo palo na pamet.

Za bh političare, od Mjesnih Zajednica do bh predsjedništva još jedan ‘fuj’, obogaćen sa malo ‘bljak’, istim povodom i razlogom. Čak i uz ‘zvanične prijeme’ malobrojnih predstavnika ‘onih’ čiji se praznik slavi. Generalno, oni su, svi do jednoga, neko sa manje a neko sa više žara, uništili u meni svaki osjećaj, čak i ovaj, uz praznik koji se mogao ako mogu reći ‘slaviti’ jedinstveno bez obzira gdje i kada nastupio, Novu Godinu! Generalno, opet, sve te čestitke i ta čestitarska veselja liče mi na Bosnu i Hercegovinu, i sva su dosadna, monotona i bespotrebna kao tamna noć, liče kao ‘jaje jajetu’ i sve skupa nemaju nikakvog smisla. Kao i država. U kojoj se ništa osim politike ne događa, u kojoj politici polako ali sigurno nestaje i topi se i država. Narod se odavno utopio. Pa mi sve to dođe kao motiv iz poznatog američkog filma iz 1993 u slobodnom prijevodu ‘Beskrajno dugi dan’ (Groundhog Day), sa Bill Murray i Andie MacDowell u glavnim ulogama, samo sa drukčijim završetkom.

U ovom filmu se govori o finoj zabavi grada Punxsutawney u državi Pennsylvania gdje se svake godine okupi raja 02. Februara kada opštinske vlasti do tada posebno hranjenog svizca, pacova ili šta je već (Graundhog) izvlače iz kaveza i uz praćenje kretanja njegove sjenke predskazuju kakva će biti zima i kad će proljeće. Elem, glavni lik u filmu upada u čudnu situaciju zbog svoje arogantnosti, sebičnosti i samoljublja zbog koje se budi uvijek u isto vrijeme, upada u iste situacije, sreće iste likove, jednostavno nikako da svane ‘drugi dan’, tako da čovjek ne može čak ni umrijeti, poginuti. Sve dok, začinjen holivudskim ‘začinom’ glavna faca ne počne širiti ljubav, poštovanje i mijenjati sam sebe.

Naravno, sve osim ove beskrajnosti, u bh filmu se ne pojavljuje niti će se pojaviti bilo šta drugo do li beskrajnosti i dosadnosti.

Ako nema referenduma u Republici Srpskoj, Milorad Dodik će izmisliti nešto drugo. Ako mu zafali ideja tu je Bakir Izetbegović, dosadan i mutan kao poplava ali invetivan i pun ideja. Evo, sad je ničim izazvan, uhvatio se Dodikove proslave 09. januara, vojske i orkestra. Njemu ne valja Dodik to znamo, ali ne valja mu ni Nikolić, srbijanski predsjednik kojeg je odavno žrtvovao za Nasera Orića. Nisu mu dragi ni Hrvati i Hrvatska, koji mu ne ‘ostaju dužni’ u toj i takvoj mjeri da je bošnjački ‘gazija’ Emir Suljagić skontao (tek sada) da bi bilo bolje za Bosance da su vezivali zastave sa ‘četnikom’ Vučićem, srpskim premijerom umjesto sa ‘ustašom’ Plenkovićem, hrvatskim. Bakir niti gdje ide niti mu ko dolazi, ako ne računamo izlete u Tursku ili među braće Arape. Ista stvar je i sa ostalim ‘predstavnicima’ drugih naroda.

U Bosni nema iznenađenja, sve je isto kao u pomenutom filmu. Slušamo šta je Bakir rekao Čoviću a šta ovaj uzvratio, šta kaže Dodik i kud je otišao Ivanić. Kad je koji piškio a kad kakio. Pobogu, da li smo svjesni da to ubija, posebno kad se nakon svakodnevnog klanja i ubijanja, pojavi neka čestitka sa ‘željama’ za miran, stabilan i sretan život. Fuj!

Gdje se, neće nikada, na žalost, kao u američkoj fiction komediji pojaviti dan kada će glavne face postati malo drugačije i kada će kazaljke sata ili vijest sa radia objaviti da se nešto novo desilo. Novi dan, recimo? Zato nema čestitanja, bar što se mene tiče. Kad sam želio bratstvo i jedinstvo ubili su to u meni i oko mene, kad mi je suživot bio dnevna orijentacija, izmislili su noć u kojoj osim ružnih snova nema ništa, čemu onda ta sranja i zapišavanje mojih već utabanih staza? Čemu i dokle, kad sam već navikao na drugačije, na psovke, mržnju, fašizam?

Jedno veliko ‘bljaaaak’! I za muslimansku i svaku drugu Novu Godinu, za sve Božiće i Bajrame ovog svijeta, Hanuhke i druga ovozemaljska neistinita događanja i čestitanja. ‘Bljaak’!