Srkali smo preglasno našu omiljenu zelenu pivu u omiljenoj Lokaciji moj drug Muradif i ja i razmjenjivali korisne informacije tražeći potvrdu da smo živi. Taj dokument se u Americi može dobiti jedino u kafani ili u džamiji, oba su vjerodostojna.
Vlasnik Lokacije nas je zabavljao najnovijim vijestima sa interneta.

‘Joj da znate dečki kako sam mu uzvratio na fajse, nije znao šta bi mi odgovorio, krehno mi je mater a ni ja njegovu nisam zaboravio’. Bio je to njegov komentar na sveopštu prepisivačinu, halakanje i taslačenje i njegov doprinos internet kanalizacionoj razmjeni lajkova i prijateljstva u kojem uživa svakog minuta.
Moj komentar na njegovo ‘reagovanje’ preko interneta na svaku vijest iz dijaspore ili zavičaja izostavljam, pokušavam biti pristojan i saznati kako je moj drug Muradif ovjekovječio ovo ljeto i obavezni raspust zemljaka.

– Ma, onaaako, otezao je Muradif, nije bilo loše.

Znao sam da je sve krenulo naopačke, čim je otpočeo sa otezanjem. Ne samo kod njega, svuda i svagdje, naručio sam još jednu ‘zelenu’ marke ‘subhajniken’ dok nas je vlasnik Lokacije nutkao komadima pastrme narezanim kao motorkom, sa daske na šanku gdje su uporne i kolorne muhe slijetale kao na bazu Indžirlik. Opasno i prijeteći.
Zahvalio sam se negativno, jebiga, ko je čuo jesti pastrmu krajem jula, vlajda se zna red i raspored.

‘Ona je uvijek ista’ tvrdio je vlasnik Lokacije, misleći na pastrmu, ako se pravilno čuva u frižideru. Muhe su živi dokaz, nije mi trebala njegova preporuka, ali više od pastrme me zanimalo kako je moj drug zaokružio svoju ljetnju ekskurziju u zavičaju.

– Onaaaako, kažem ti, nije bilo loše, malo nas je poooremetio Erdogan i taj njegov puč, ali sveee u svemu plaho se dobro završilo…

Ma znao sam da se sve što otpočne jednom i završi, i puč brata Erdogana, i svršavajuća, hoću reći savršena podrška Majci Turskoj koju su pokazale čak i Majke Srebrenice upirući prstom u Ameriku, pa čak i pčelarska udruženja i ribogojilišta iz Bosne, samim tim i Muradifovo plandovanje u zavičaju, mučila me njegova nevesela faca i nedovršen odgovor na moje pitanje.
Vidjelo mu se na čeHri, tj. na maternjem – na faci, da nije sve kako valja.

Srčući svoju omiljenu pivu mislio sam da je to onaj isprazni osjećaj obaveznog odlaska u Bosnu zemljaka, kad se vrate prazni u duši i u džepovima, opterećeni potrošnjom pozajmice ili kredita sa čim ni zavičaj ni familija opet nisu zadovoljni, ali moj drug Muradif teško otvara i srce i dušu. Mnogo brže pivu, kod četvrte ture već mi se naginje na uho da mi nešto važno saopšti, da ne čuju ovi do nas što tabanaju komade žilave pastrme u ljetnjoj sezoni, boreći se sa muhama istom snagom kojom u toj borbi učestvuje i vlasnik Lokacije mlateći muholovkom. I po šanku i po našim prstima.

– Neko me ocinario Memo! Muradif se sav pretvorio u moje uho. A ja u njegovo.

“Kome i zašto”, prvo je bilo moje i najlogičnije pitanje a Muradif nije ostavljao dileme.

– Vlastima, brate kome drugom, neće džematu. Čim smo došli, čekala nas poziv, moramo u ‘federalni ured’ na razgovor, hoće da vratimo neke silne pare koje su nam država i druge kompanije dale …

“Pa crni Muradife, šta si smućkao, u čemu je problem?”- podsticao sam na detalje i dužu priču. “Da nije ono sa ‘klemanjem’ tetkine djece za taxu ili ti porez, kad si prošle godine naveo da bi dobio više para u povratu poreza da su to tvoja djeca?” Jok! “Da nije što si falsifikovao diplomu iz Bosne o svojoj školi pa ..” Ma nije, prekinuo me.. “Ili ono što si smućkao da dobiješ besplatno struju i plin a ..?” Ma, ne znam nije ni to.  .. “A šta ako su saznali da si onomad prije pet godina kad te dokačilo auto otišao kući pa pojeo čitavu kljukušu da bi se poslije toga vratio i legao na cestu te zvao policiju i uzeo odštetu od osiguranja za teske povrede vrata, ili čekaj, sigurno je to u vezi one tužbe na poslu kad si povrijedio prst pikajući loptu u nedjelju a u ponedjeljak zavrištao za mašinom na poslu pa te hitna odvezla u bolnicu nakon čega si dobio pare za povrede na poslu..”

– Nemam pojma Memo šta je ali neko me ocinkario … Biće belaja.

Muradif je srkao svoj ‘hajniken’ slatko i jezivo a meni su padale još kojekave naše bh dovitljivosti, od Obama telefona koji se dobije džabe ako si socijalni slučaj pa do slinih slika na džamijskim akcijama bolesnih i povrijeđenih zemljaka koji su tamo snagom dvadesetogodišnjaka teglili grede i bušilice  .

Muradifa je više mučilo ko ga je ocinkao nego u vezi čega. Pa je nabrajao svoju hanumu i njene hvale po komšijskim kafama i sjelima, pa njenu konu Mejru sa kojom je dijelila i dobro i zlo, obavezno je sumnjao na Amerikance komšije koji samo vire u dvorište, u jednom trenutku je čak izjavio kako u ovoj ‘prljavoj’ raboti nema nevinih, uključujući i ‘najbolje prijatelje’ ..

To me silno iznenadilo, i potreslo čak više, jer ja nikada ne bih špijunirao ni prijavio nikoga, posebno ne bih to učinio svom najboljem drugu.

Kad smo se razišli sumnjajući u sve i u svakoga, razišli smo se svak’ na svoju stranu, sa preporukama jedan drugom da u buduće pazimo skim će mo i kako dijeliti naše informacije i tajne.

U nedostatku posla, moj drug Muradif je postao moja jedina preokupacija te sam nastavio sa logičkim pretpostavkam i odgovorima u vezi njegovog ‘slučaja’. Znao sam da je na socijali i on i Muradifovica, znao sam da je mućkao kako nemože više raditi, da je svu svoju imovinu i ovdje u Americi i u Bosni prepisao na bližu i dalju familiju, znao sam da je vodio sudske postupke kako bi dokazao da je nesposoban za rad i on i žena i da je to konačno urodilo plodom, znao sam da se ‘pazio’, taj ti nije ništa teško ponio van kuće ili podruma, ‘jer sve se brale snima’, ali nikao nisam dokučio ko bi mogao da ga ovako ocinkuje i upropasti. Jer to niko nije znao osim naše dvije familije. Beton.

A onda sam se sjetio.
Bilo je dovoljno otvoriti Muradifov ‘fejs’ i kliknuti na najsvježija događanja pa da shvatim u trenu da je glavni cinkaroš svoje sudbine upravo Muradif i Muradifovica.

Ona igra šotu i savija se ko mosta na ćupriji a ostvarila pravo na penziju zbog povrede leđa, dok Muradif sa osmijehom k’o tepsija na krovu nečije kuće rilja kao mladić, čak ima i šljem na glavi, moliću fino. Pa onda, Muradif izrentao mercedesa na aerodromu, pa onda Muradif i ženka na spisku donatora za džemat, Muradif kupio ‘trucka za 20.000 dolara (i uslikao se uz njega) pa onda … muka mi je da sve nabrajam. Ovdje u restoranu na večeri, ondje jedu picu, ovdje surfaju na plavom Jadranu, ovdje na utakmici … A ‘prijatelji lajkaju’ …

Kratko sam mu dodao poruku u kojoj sam bio i drzak i bezobrazan, taman da se i naljuti na mene.

“Konju jedan bosansko-brdski, znam ko te je ocinkario. Nisi slušao moje savjete, sam si sebe prijavio. Malo ti je pripomogao Mark Zuckenberg ali njemu ne možeš ništa, sebi možeš. Udri se glavom o zid ili još bolje u tasturu kompjutera, sve dok ne zatvoriš svoj profil tamo. Ili dok ne vratiš ono što si uzeo. Oboje te sleduje.”