Čitajući vijesti i reportaže po internetu, dođe mi milo and drago što je Ramazan u Bosni. Da ga nema, valjalo bi ga izmisliti.
Iako znam šta donosi Taj Mjesec vjerskog posta, iako sam dobro i naučio i zapamtio kako se muslimani trebaju u njemu ponašati, ovaj put sam iznenađen kako se to u Bosni radi. Sve puca (sorry) od zdravlja, veselja (nekad Bošnjaci a nekad Bosanci, ponekad i Muslimani bi to na čistom maternjem jeziku rekli : ibadeta), svi poste i ustežu se od ružnih stvari, gladuje se i ždere na svakom pedlju Jedinstvene Bosne a naročito po parkovima, ispod mostova (za sada), u zatvorima i kasarnama, školama i fakultetima, Boga mi, iftari se čak i po brdovitim čukama i po restoranima spotrskih udruženja.
Zapostiti ujutru a kad dođe noć jesti u kući kao što se nekad radilo nije uopšte cool, treba se navikavati na javnu žderačinu i na Ramazanski Meni. Svaki dan nam se u medijima nude nove ideje kako to odraditi sukladno ‘našim tradicijama’ kolektivno i javno. Poslije kolektivnih vjerskih vjenčanja na red su došla kolektivna sunećenja a evo, kako stvari stoje stigli smo i do kolektivnog posta i još kolektivnijeg žderanja poslije toga.
Naprosto čovjeka dođe sram ako svoju religiju ne pokaže javno. Da dušmani (na maternjem jeziku : neprijatelji) crknu. Iako je na hiljade novih i obnovljenih džamija, klanjaj na livadi, u parku i čak, na carini, dok ti pregledaju pasoš. Ako postiš, to mora da se vidi u novinama ili na televiziji, kad jedeš obavezno.
Javna prežderavanja su preplavila internet portale, tv stanice i printane medije.
Kao u onoj dobro poznatoj pjesmici od Jove Jovanovića Zmaja “gdje god nađeš zgodno mjesto, tu sofru posadi”.
Nacijo, mi smo ‘prešišali’ i Saudi Arabia-u i Maleziju i Tursku, uskoro i Indiju. Ma i Moču, Ošve ili Bočinju.
Ništa u državi Bosni se ne radi u vrijeme Ramazana osim što se ‘kolektivno iftari’ ili se uče dove iz Svetog Pisma. Nacijo, mi smo konačno otkrili svoj identitet i identitet svoje države, multikulturalne i multietničke Bosne, poslije već nabrojanih kolektiviteta možemo slobodno pridodati još jedno kolektivno vjersko ludilo.
Zašto je i kako Ramazan zapravo okupirao Bosnu, nije teško odgonetnuti, pokušaćemo što najkraće možemo.
Vlast i vjera su se našli još od 1991 na istoj valnoj i talasnoj dužini, kad se dvije ruke slože, sve se može, sve se hoće.
Turska, koja u rođenoj zemlji ne bi mogla prirediti ovo što nama priređuje ne samo u vrijeme Ramazana, počev od marame u školama i na fakultetima pa do kolektivnog sunećenja i kolektivne žderačine, finansira ovo opštenarodno veselje iz petnih žila. Saudi Arabia, Jordan i Qatar također. Turski mediji od Patrije i Anadolije pa naniže i naviše ‘pripomažu’ ‘Al Jazeeru’, brojni internet portali napumpani parama ‘braće’ prate ih u stopu. Plaćene bh tv stanice i radio programi nimalo ne zaostaju. Isti recept se odavno prenio i u dijasporu.
Nema na Kugli Zemaljskoj religije kao što je islam da ovako agresivno prilazi svom narodu kao što je vlast u Bosni, niti ima vlasti igdje u svijetu koja šerijatizaciju države provodi na ovako otvoren i perfidan način, hinjeći zajedništvo i multikulurizam.
Samo je pitanje dana kada će se u Bosni i vrijeme početi kolektivno računati po Hidžri i Takvimu, kalendaru Islamske Zajednice BiH.
Jer, u Bosni se već nekoliko godina nijedan kulturni događaj osim prezentacije islama i vjere ne može održati u vrijeme Ramazana, čak ni ‘Sarajevo Fest’, svi se ‘ravnaju’ prema tom datumu.
Ništa zabava, dokolica ili veselje, kafane se u ovom mjesecu prestrojavaju na ‘iftarski meni’, umjesto slatkog ili kolača, dan nam počinje sa urmom i šerbetom. Pa nam u državnoj reprezentaciji Bosne u nogometu, naše reprezentativne ‘zvijezde’ na svakom takmičenju i kod kuće i vani, prvo potraže neku od džamija da se tamo uslikaju, dan poslije pijanke u kakvim bordelima.
Pjevači odgađaju koncerte, vlast nam iftari u zvaničnim institucijama, jesti u vrijeme Ramazana na javnom mjestu je prava hrabrost, hebote, čak i ‘Zvezde Granda’ su ugrožene.
Da li se iko zapitao u toj bh vlasti i vjeri kako je onima ‘drugima’ u ovoj ‘zajedničkoj i multizajedničkoj državi? Recimo ‘Vlasima’, kako poetično Reis ef. Kavazović naziva ‘braću’ Srbe, ili Hrvatima, ma čak i (za)ostalima, u vrijeme Ramazana.
Vjerujem da nije niti hoće, iako i ‘među onima drugima’ ima vjernika ali to obave na drugačiji i manje otrovan način, iz srca i u srcu.
Ako i jeste, to se onda kaže ovako : ako im ne odovara, put pod noge. Klasičan primjer suživota na bh način.
Nacijo, nismo ljepše ni obilnije ni zaslužili. U zemlji koja na čitavom pedlju (taman koliko i ima Bosne, op. Cross) ne može proslaviti svoj rođendan dok svesrdno slavi rođendan države kojoj hrlimo da kamenujemo šejtane (čitaj : đavole) u vrijeme hadžža, ili u zemlji čiji član predsjedništva (Izetbegović Bakir, op. Cross) odgađa sastanak sa predstavnicima EU da bi otišao u džamiju na molitvu a oni došli da dogovararju ulazak Bosne u Evropu, najbolje bi bilo organizovati jedan kolektivni iftar uz kontejnere za otpad i hranu. Tek da vidimo šta se jede kolektivno a šta pojedinačno u kuhinjama ‘Merhameta’ kod ‘Tekte Zilhe’ i takvim sličnima.
Ne bi ni tada došli ‘kolketivnoj’ pameti ali bi se bar najeli.

Photo : bh član predsjedništva Izetbegović i Reis ef. Kavazović, iftar kolektivna večera u Vijećnici, Sarajevo