Svojim regularnim programima za izbjeglice i poroznošću i dužinom granice, Amerika je pravi mamac i raj za azilante, izbjeglice, emigrante, kako god ih zvali. Ovdje si odmah nakon dolaska, pod uslovom da se radi o regularnom programu, vlasnik ID kartice i socijalnog broja, vrlo brzo i vozačke dozvole, i bez ikakvog ograničenja možeš konkurisati za zaposlenje, osim poslova u državnim strukturama.
Taksu (porez) počinješ plaćati odmah, kupovati ili prodavati nekretnine možeš kao da si državljanin, otvoriti račun u banci bez ikakvih problema, jedino ne možeš glasati dok ne položiš ispit državljanstva, na kojeg stičeš pravo kad namiriš 5 godina legalnog boravka i kad položiš opšti test istorije Amerike. Tada možeš i bivaš pozivan i u porotnike na Sudu. Ovdje čak i oni koji su ilegalno prešli granicu, raznim postupcima osnaže svoj status i ostanu za stalno, odavde se deportira natrag samo onaj ko počini teško krivično djelo, ili to učini više puta, kao i oni koji se po ugovorom o ekstradiciji vraćaju ili isporučuju zemljama koje ih traže.
Što se tiče religije, mislim da nema zemlje na Kugli gdje se ovaj dio života građana poštuje kao ovdje, uostalom, i prvi doseljenici u Ameriku, pobjegli su prvenstveno radi neslobode religije a potom zbog rata ili ekonomskih razloga. Ali isto tako, nema na mjesta na Zemlji gdje se ove religijske slobode zloupotrebljavaju kao ovdje, u čemu zaista prednjače muslimani, gdje valja spomenutio Bosance (Bošnjake) sa posebnim razlogom. Procjenjuje se da trenutno ima oko 11 miliona nelegalnih emigranata u Americi oko čijeg statusa dvije jedine participirajuće stranke u vlasti permanentno ‘lome koplja’ i mudruju šta uraditi sa njima.
Broj muslimana u Americi varira između 7 do 10 miliona i uopšte, izuzev manjih slučajeva, sve do 11. septembra 2001, muslimani se nisu tretirali problemski. Od ovog terorističkog napada na tornjeve u New York-u kojeg je izvela teroristička organizacija AlQaida, permanentno se poteže ‘muslimansko pitanje’, međutim sve do ‘pojave’ američkog tajkuna i trgovca Donald Trump-a aktualnog kandidata za američkog predsjednika, sve je to bilo da kažem ‘podnošljivo’ i sporadično. Nakon drugog po snazi terorističkog akta u mjestu San Bernardino 09.12. 2015 u državi California kada je bračni par terorista arapskog porijekla ubio 14 nedužnih osoba u domu za bolesnu djecu i nakon izjave Trump-a kako do daljnjeg svim muslimanima treba zabraniti ulazak u Ameriku, javne rasprave ne jenjavaju.
Iako zvanični Washington u liku ovog republikanskog kandidata vidi klovna i zabavu, iako se ograđuje od njegovih izjava, stvari se pokušavaju minimizirati a problem strpati pod tepih. Problem nije u Donald Trump-u, problem je mnogo složeniji ali u situaciji kada se Amerika (iako nezvanično) uvukla u rat sa ISIS-om, zvanične vlasti izbjegavaju ovakve oštre ocjene i kvalifikacije, veći problem od izjave predsjedničkog kandidata su milioni Amerikanaca koji ga podržavaju.
Naravno, izjava Trump-a je fašizoidna i opasna, međutim isto kao i Trump i Washington DC zna da je šerijatizacija Amerike otpočela odavno, zna da se radikalni islamizam proširio podebeleo i na ovo tle, no bojeći se daljnje radikalizacije i odmazde, vlast se razumljivo ograđuje od takvih populističkih izjava, tražeći rješenje na drugi način.
Imao je i Trump drugačiji način ukazivanja na ovaj problem ali on se u borbi za glasove odlučio za najgoru varijantu, u kojoj može olako i izgubiti kandidaturu, odnosno izbore, bez obzira na sadašnji rejting, dok bi takve njegove izjave mogle dovesti do još snažnijeg domicilnog terorizma koji je ovdje u porastu.
Čega se boje zapravo Amerkanci, kroz čija usta zbori Donald Trump?
Muslimani Amerike nisu od jučer ovdje a opšte poznata činjenica je da je njihov cilj šerijatizacija svakog prostora ma gdje se nalazili, od Sjevera Evrope do Amerike i Australije i Novog Zelanda. U svojoj nevolji nisu potražili utočište u nekoj od islamskih zemalja već na Zapadu, ali su istog trena čim su dobili status građana, otpočeli pod plaštom prava i sloboda svoju vrstu demokratije, ‘rekonstrukciju’ svoje nove domovine.

Gradnjom džamija i mesdžida nadmašili su prognoze i planove čak i svojih domaćina, to je nezapamćena pomama i praksa. Na svakom kutku i pedlju niču nove bogomolje, kupuju se crkve i konvertuju u džamije, kupuju se napuštene fabrike i pretvaraju u vjerske objekte, u svakom manjem gradu skoro egzistiraju tri ili više i džemata i džamije.
Prema podacima društava koje se bave religijom (The Islamic Society of North America/Islamsko društvo Sjeverna Amerika i The Council on American-Islamic Relations/Vijeće američko-islamskih odnosa) iz 2011 po broju džamija, islamskih centara i mesdžida prednjači New York (257), slijedi California (246) a zatim Texas (166) i tako redom. Ove 2015, broj je uvećan za više od trećine, skoro duplo, New York (507), California (525), Texas (302), Illinois (200), Florida (186), Michigan (139), New Jersey (104), Pennsylvania (98), Georgia (95), Ohio (88) i tako redom, Aljaska je na samom kraju sa 2 i država Vermont zadnja sa 1 džamijom.

Ko ovdje može i smije govoriti o asimilaciji i ‘uklapanju’ u društvo gdje su se našli muslimani? Samo političari koji su u dobrome ovome doprinjeli, što borbom za glasove, što je najčešći vid doprinosa, što pružanjem usluga u svojim firmama ili firmamam koje kontrolišu.
Nema ni govora o prilagođavanju američkoj kulturi i tradiciji, naprotiv, vrši se lagana korak-pokorak šerijatizacija Amerike ispred nosa vlasti, a sve sa pozivom na slobodu religije i na demokratiju ustavne amandmane.
Tako, osim džamija čiji broj vrtoglavo raste, sada niču Islamski Centri (koji se nazivaju kulturnim), čak i medrese, silna negrađanska a vjerska udruženja, škole.
Pored postojećih škola uz džamije ili centre djeca izučavaju prvenstveno arapski jezik a onda silijedi izučavanje svete Knjige, pa sve onda ostalo.
Džamije i njihov broj u Americi nisu same po sebi problem (one su postojale još odavno, prva u Chicago IL 1922 pa onda Cedar Rapids, Iowa 1934) , problem je što se tamo djeca odgajaju po šerijatu koji pravni sistem nije svojstven na ovim prostorima, a zna se da od djece sve počinje. Problem je što se u mjestima gdje žive muslimani, stvari počinju uređivati po šerijatu i u ostalim dijelovima društva. Ovako. Oblačenjem i svakodnevnim navikama. Onda, hoćemo petkom slobodan izlazak sa posla, hoćemo plaćen dan ili dva uz Bajram. Hoćemo u restoranima samo halal proizvode, hoćemo mjesta za učenje dove u bolnicama, staračkim domovima, hoćemo mnogo toga što smo imali u svojoj zemlji i to napustili, hoćemo svoje škole, televiziju, biblioteke, bolnice, zubne ordinacije…
Gdje je tu logika, ovo je kršćanska zemlja koja je dala potpunu religijsku slobodu, šta hoćeš još? Šerijastku policiju kao u Njemačkoj umjesto da sjediš u džamiji i da se moliš, što ti niko ne brani? Ili halal fitnes salu i halal plažu?
Hoće i podržavaju teroriste ISIS u Siriji, plaču za Palestinom i mrze Židove, sakupljaju novce za Pakistan. A žive u Americi, niko i ne pomišlja da se vrati odakle je došao.
Istim pravilima jezde i Bosanci (Bošnjaci) Amerike, stim što smo mi u ‘obilježavanju’ svog identiteta otišli još dalje i dublje. Naime, Arapi općenito mogu i prakticiraju vjeru u lokalima koji su skromniji i jeftiniji, naši prave ‘iz temelja’ pa koliko košta da košta. Pare dolaze iz tri pravca: od opštinskih grant programa koje lokalne vlasti daju čime kupuju glasove za lokalna mjesta u vlasti, dolaze od biznismena koji time kupuju klijentelu, čime faktički vrše moderni reket, i treći način finansiranja je od ‘najsiromašnjeg sloja’ naših ljudi, koji ne žale pare za džamije ali zato pljačkaju državu. Bukvalno, sve im država plaća a oni ne rade ništa. Da bude stvar još gora, naši putuju po alem (vrh na vrhu munare) čak u Tursku gdje nabavljaju i specijalne tepihe, naši hoće da se ezan ori sa munare, da se čuje, naši izgrađuju zgrade skupim fasadama, uređuju kuhinje i restorane po džamijama, otvaraju sportske igraone, a nikad se ne upitaju šta bi se moglo za te pare uraditi za bh muslimane i njihovu djecu na drugi način, recimo izgradnjom parka ili sportske dvorane.
I za razliku od arapskih, naše džamije su listom prazne, ako se izuzmu dani Ramazana ili Bajrama.
Da bude stvar još gora, uvodi se nekakva ‘tradicija’ do sada samo poznata Mustafi Ceriću i Islamkoj Zajednici u Sarajevu u oblačenju i javnom pokazivanju vjere i islama, dok u dnevnom boravku ili po bh kafanama Bosanci /Bošnjaci/ šljemče rakiju i pivu k’o sumanuti, dok se džamijski papiri zorno koriste kod povrata takse, kao suho zlato. Isto tako i kod kupovine, dovoljan je broj džemata o registraciji i kupi građevinskog materijala na popust koliko hoćeš, jer si neprofitna vjerska organizacija.
I ono najgore, iako nije raširenih razmjera, iz naših džemata su počeli regrutovanje i prvih boraca u ISIS, klasična prepisivačina iz Bosne.
Naravno, školske kuhinje u Americi se prestrojavaju na halal ishranu, škole nam liče na mejtefe, ko ne vjeruje neka svrati u vrijeme početka škole i pogleda tu draž dijaspore i oblačenja sa Bliskog Istoka, djeca su već instruirana da traže svoja prava, hoteli uvode halal hranu za vjernike, mijenja se novogodišnja slika i lik Djeda Mraza postaje prošlost, u privantom životu se ‘drvi’ politka u kojoj prednjači osuda Amerike zbog ratovanja na Bliskom Istoku, a niko neće da ‘digne guzicu’ i da se vrati tamo gdje može sve imati što ovdje nema. Naravno, ako se sve ne ispoštuje, logično je očekivati svašta, ako ništa drugo a ono bar neposluh vlastima. Je li to demokratija ili njena zloupotreba?
Neki dan čitam kako neki Arapin advokat oglašava sastavljanje testamenta i ugovora po šerijatu, i kažem fino, još malo pa ćemo zaboraviti šerijatska vjenčanja koja su ovdje dobila primat u odnosu na građanska, dok je najnormalnije da na našim, bh džamijama bode u oči tabla ‘firme’ na arapskom. A onda kažu u Virginia zatvorene sve škole bez veze jer je učitelj dao djeci zadaću da napišu na arapskom “Nema Boga osim Alaha, a Muhammed je Alahov poslanik”, kao da skoro takav tekst nije ispisan na zastavi ISISa, najvećoj terorističkoj organizaciji u islamu od postanka do sada. Bez veze.
Ili, zašto se diže buka što je neka sutkinja u New Yorku (Brooklynu) položila zakletvu sa rukom na Kur’anu?
Bez veze, naravno, jer tako izgleda mora biti.
A šta bi bilo da se usred Sarajeva utemelje četiri crkve u prečniku od dva kilometra, ili u bilo kojem drugom gradu u BiH, smije li iko pretpostaviti. Da i ne pričam kako bi to bila bizarna vijest da se u Saudi Arabia/i napravi crkva.
Donald Trump je samo posljedica a ne uzrok. Zato su ga iz rubrike ‘zanimljivosti’ silom prilika mediji prebacili na naslovne stranice. Ne opravdavam ga nikako, ali muslimanska isključivost i lukavost je prešla granice pristojnosti i demokratije.

photo : jedan od silnih islamskih centara Amerike, Dearborn, MI, arhiv Cross