Zbilja, ovo sa Srebrenicom, mjestom genocida i stradanja muslimana prelazi sve okvire normalnog ponašanja, nema kraja političkom banaliziranja ove tragedije. Rezolucije i deklaracije ‘frcaju’ na sve strane, ko ne donese takav ‘dokument’ ili ga ne podrži, nema šta tražiti u Bosni ili dijaspori. Parlamenti evropskih država se utrkuju ko će ponuditi ‘bolju’ verziju deklaracije (kao da postoji bolja ili lošija verzija genocida), ista stvar i u Americi, Australiji i Novom Zelandu.
Svuda se prepričava svaka najnovija, šta će reći Britanci a šta Rusi ili Kinezi. Otvoreno se zagovara, nipodaštava ili protežira ovakva ili onakva verzija Srebrenice. Svuda osim u Bosni, odatle iz zvaničnih organa vlasti takav ‘strateški dokumenat’ ne izlazi na svjetlo dana, jednostavno tamo ili ‘ne može proći’ ili nije ni bilo interesa. Ovo potonje je više realistično.
Bh vlasti se tek nakon dvadeset godina sjetile rezolucije i deklaracije, sve do sada, do ‘pojave’ Nasera Orića’, Srebrenicom su dominirale druge vijesti. Genocid i zločini u Srebrenici se dešavaju svakog 11. jula, drugim danima je to uobičajena bh napuštena od vlasti kasaba u kojoj se isplati samo biti ‘na radu’ u Opštini, stranci ili Policiji.
Zašto se čitava nacija i svijet bave deklaracijama i rezolucijama umjesto da se javnost upozna sa činom komemoracije i sjećanjem na zločin, kad deklaracije i rezolucije ništa ne znače, niti koga obavezuju?
Kad već imamo kvalifikacije genocida od strane Međunarodnog Suda, zašto ih srozavamo i ‘pojeftinjujemo’ bizarnim raspravama i dokumentima koje nemaju nikavu pravnu snagu?
Ima razloga, kratko i jasno ih treba navesti.
Za domaću bh vlast koja je dobrim dijelom i uzrok Srebrenice, koja je dvije decenije Potočare i Srebrenicu pretvorila u političke mikrofone stranaka i religije, koja je suočena sa činjenicom da je sve manje tabuta uz 11. juli, koja je u totalnom rasulu i dezorijetiranosti, bolja tema se nije mogal nametnuti. Krenulo je sa Naserom Orićem a završiće se krajem jula mjeseca, kada o Srebrenici neće imati ko da progovori.
Za međunarodnu zajednicu koja je od zaštićene i demilitarizovane zone napravila mjesto pokolja i genocida, pranje duše i savjesti, ništa lakše za nju nema od donošenja osuđujuće ‘izjave’, i opet sa krajem jula stvar je završena.
Za političare ‘u regionu’, za naše susjede, odličan način ubiranja jefitnih, najbizarnijih političkih poena i medijske pažnje, svi smo zadovoljni.
tweett Kolika je važnost Srebrenice u očima i međunarodne, posebno domaće javnosti, dovoljno govori podatak da ova opština već dvije decenije ne postoji u njihovim planovima i platformama obnove suživota i ekonomskog razvoja. O povratku da i ne govorimo.
Poptisinici Daytona, Alija Izetbegović, Šaćirbay i Silajdžić su napravili namjerno ‘grešku’ pristajući da najveće mjesto zločina u bh ratu pripadne Republici Srpskoj, međunarodna zajednica je objeručke prihvatila isto, samo kako bi se svake godine ovdje jednom u godini dana hvatali za vratove i lomili koplja bruseći i džavnost i patriotizam. Drugog razloga nema, pa tamo se niko ne vraća niti se skoro vratio. Umjesto u Srebrenicu, vlast je sve prognane stanovnike ove Opštine javno pozivala i smjestila u Sarajevo i okolna mjesta, ‘širom’ Bosne. I po dijaspori. Može svuda ali u Srebrenicu ne može. Od 35.000 stanovnika , tamo se nije vratilo ni 5,000. Tamo se jedino oko izbora prijavi ‘majka’ Munira Subašić (sa adresom u Sarajevu) i ef. Zukorlić iz susjedne države, tamo je i većina muslimanskih predstavnika u vlasti samo ‘na radu’, ne stanuju uopšte ondje.
Kod svega toga, valjalo je krenuti u medijsku i političku ofanzivu sa deklaracijam i rezolucijama. Da se zaborave svi drugi problemi. Pa sa prepravljanjima, pa sa doradama, čista smijurija i šega. Genocid ima jednu definiciju verifikovanu u presudama Haaga, zašto se sad sa ‘dorađenim’ i ‘ušminkanim’ izjavama koje ama baš nikoga pravno ne obavezuju nadograđuju zakonske kvalifikacije?
Zato jer se oko Srebrenice vodi loša bh politika, prozirna do bola. U kojoj predsjednik opštine (Ćamil Duraković) zbog jednog bandita i kriminalca, pa i ratnog zločinca odlučuje ko je dobrodošao a ko nije od državnika na komemoraciju. Danas je po njemu Vučić dobrodošao, prije dvije sedmice dok se nije znalo šta će biti sa Orićem, nije imao ulaznicu za Potočare. Kad daje lovu, po njemu je Dodik ‘iskreno i pošteno’ poklonio se žrtvama u Potočarima, kad Dodik ‘odvali’ koju svoju poznatu, ne treba nam u Potočarima. Ćamil govori glasom iz trbuha Bakira Izetbegovića, to je jasno, međutim prema silnim ‘nevladinim organizacijama’, ‘humanitarnim’ organizacijama vani u dijaspori, ogroman novac iz BiH se odliva za lobiranje ovakvih političarenja. Što više deklaracija i rezolucija, to jače ‘zbijanje’ bošnjačkog korpusa.
Evo, i Islamska Zajednica BiH je nakon dvije decenije sjetila se deklaracije o Srebrenici. Sad su na redu dječji vrtići, pa javne ustanove. Svi u deklaracije.
Islamska Zajednica je osim deklaracije, na čelu sa poznatim, nekad smijenjenim političarem Halidom Čengićem, radikalnim islamistom i osobom koja se sumnjiči za veze sa arapskim svijetom u toku i poslije bh rata, ‘ošinula’ i fetvu. Koja je, najviši zakon u BiH. Hoće Srebrenicu kao district, uz nju još i neke dijelove opština uokolo.
Tipičan probni balon podjele BiH i promjene ustava i Daytona. Koliko god na podjeli BiH trezveno i sa žarom radi Milorad Dodik, Islamska Zajednica BiH i bh zvanična vlast radi na tome još trezvenije i žešće.
Dakle, vrijeme je za razlaz. Zvecka se oružjem, vojskom, zakonom, deklaracijama i rezolucijama.
Najbolje bi bilo da je Naser Orić ostao u Švicarskoj ili da je izručen Srbiji, života mi. Onda ne bi bilo 11. jula kako je jeftinim trikom zaprijetio Ćamil Duraković a aminovala Munira Subašić, ne bi bilo nikakve halabuke, Srebrenica bi odživjela kao sve one ostale i ovaj dan. Ali, posrećilo se da Naser bude ‘izručen’, kakva šteta.
Lobiranja o deklaracijama i rezolucijama po Americi, preko nekakvih fantomskih ‘bošnjačkih vijeća’, ‘bošnjačkih kongresa’, ‘instituta za izučavanje genocida’, džemata i bh ambasada, dobilo je u ovoj igri sa Srebrenicom još jednog konkurenta.
U Engleskoj je maja mjeseca ove godine osnovano ‘humanitarno’ udruženje pod nazivom ‘Bosniaappeal’ koje je javnim pozivom kako za 11. juli i okolo tog datuma Srebrenicu prodati najbolje, samim tim i kosti nađenih i identifikovanih žrtava.
Jednostavno, Srebrenicu treba putem tweett socijalne mreže ‘trendirati’, malo je facebook i ostali el. mediji.
Što više ‘klikaj’, i što više dodaj ‘tagova’ piše u uputstvu, posbeno 11. jula, kako bi Srebrenica bila i ovdje uz 11. juli najviše zastupljena. Da se i ovdje što više komentariše o Srebrenici, da je Srebrenica ‘u trendu’.
A žrtve, a identifikovani ostaci bh tragedije Ma i o tome, i to je ‘u trendu’.
Žalosno i bijedno. Ni blizu suživota i pomirenja.
Međutim, kad se pouzdano zna da je Naser Orić preči i od Potočara i od Srebrenice, da je iznad svih žrtava o kojima treba ‘tweetati’ što više, onda nam i ovo ‘klikanje’ dođe kao relaksacija.

photo : ilustracija