Ma njih ne možeš uhvatiti nikako, to su nepostojeća i nevidljiva bića, bosanski vanzemaljci, ko ne vjeruje neka pita emeritusa Cerića ili Bakira Izetbegovića. Pitajte i Biseru Turković, najveću nadu bh ambasadorovanja Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića, ambasadoricu po zanimanju, reći će vam isto. Onomad davno kad je onaj vehabija pobio nedužne u američkom Mall-u u Salt Lake City, onaj Talović, ostao je nevidljiv kao vehabija, na slici se samo pojavio neki ‘jadnik sa PTS sindromom’. Pih!
Čak i kad ubiju ili pritisnu daljinski (pa opet ubiju), nema ih, nema snimaka kamere. U Mostaru ih nisu uspjeli snimili, Bugojno, Zvornik, nema ni slike ni tona.
Evo, po peti ili sedmi put bockaju ‘hladnim’ i vrućim oružjem efendiju u Trnovima kod Velike Kladuše, policija se ‘ubi’ od istraga a nema više čak ni foto-robota. Ostaje nam da se pitamo ‘kad će više tog hodžu dokusuriti’, ili kad će se se sam nabosti pošteno i zauvijek, kao u onim pričama našim o ‘strašilima’ koji su kažnjavali ‘bad boys’ na povratku iz kafane. Nevidljiv je godinama Nusret Imamović, nekadašnja prva glava Maoče a sada nekog bataljona u Siriji iako čovjek piše svaki dan po vehabijskim web portalima kolumne od kojih se dlaka ježi od dragosti i miline.
Nije ni onaj Medunjanin vehabijica što u New Yorku dobi doživotnu plaho vidjiv, vidi se samo slika nekog podmetnutog špijuna od mrske nam Srbije, jedino se ‘ukazao’ Mevlid Jašarević ispred američke ambasade ali čim je obrijao bradu i ‘dao tobe’ da neće više u vehabije, opet nestalo tona i slike.
Šta nam to govori ? Vehabije su naši ‘meleki’, dobri anđeli što se vrzmaju po lijevom ili desnom našem ramenu i bilježe naša dobra i loša djela, šapuću nam na uvce šta nam valja činiti. I ne miješajte ih sa ‘asrailima’, i oni trčkaraju okolo ali oni su totalno ‘bad’, pljuc, pljuc pljuc, daleko im kuća bila, oni nam se stalno podmeću i narušavaju naše dobre anđele i njihova djela, najčešće nam ih isporučuje Srbija, tj. četnici a malo manje i Hrvati, hoću reći ustaše.
A da su nevidljiva bića i da ih ni kamera džamije ne može zabilježiti, zorno dokazuju naše džematlije ovdje u gradu Utica NY, tačnije odbori džemata, koji se oko te teme svađaju već skoro godinu dana. Znate, mi imamo tri-četiri bh džamije u krugu od nekoliko kilometara a nema plaho muslimana, pa onda kad se koji vehabija ili selefija pojavi u džamiji, onda nastane opšta strka i frka : kuku and lele, šta će mo sad. Kako objasniti američkoj javnosti da smo mi fini, da ovi dečki što su slučajno zalutali kod nas ne bi ni mrava zgazili, kao da je njima u mislima borba sa mravima, nisu svi Bosanci/Bošnjaci takvi i sve tako i redom.

uticadzIako je bez veze, dva džemata se čak i pismeno svađaju, šaljući dopise u FBI i optužujući ko ima više a ko manje brada u svojim saffovima, dok se pouzdano zna da ih ima i tamo i ovdje.
Brada ne može biti odlučujuća, rekao je to predsjednik Partije i države Bosne Bakir, i sasvim je u pravu,. Nedavno su u Americi uhašeni neki koji su skoro skroz ‘ćosavi’, nikad čovjek ne bi pomislio da su vehabijice, ulazili su u džamije često, čak više nego je to normalno a ‘ispalo’ da su to ‘oni’.
Elem, vratimo se na utičke džamije i prije nekoliko dana intenziviranu svađu oko vehabija i kamera. Priča kaže da su neki momci sa bradama doveli svoju ekipu iz Rochester-a u Utica NY kod Nade Šabića na nogometni turnir ‘Selvedin Karajković’ i da su poslije navraćali u džamiju Seje Durmiševića, kojom formalno rukovodi Sakib Duračak. To je ona opjevana i izvikana crkva pretvorena u džamiju na Court Street, uz same prozore Opštine, odakle su Sakib i Sejo istjerali efendiju Mehmedovića i oca mu Mehmedovića čim su ovi dečki sve fino sredili sa načelnikom oko te crkve i prepravili je u džamiju, skupa sa hadžijom Bajrom Smajićem i grupom Krajišnika biznismena, nakon što je u renoviranje crkve spiskano’ najmanje milion dolarčića. A onda se Mehmedovići naljutili pa osnovali sebi drugu u Ulici Kossuth Ave, malo dalje, kao što je i red i kao što rade i političke partije, je li?
Jesu li ovi dečki iz Rochester-a ili nisu naši anđeli, teško je to tvrditi, međutim, neke džematlije su tvrdile da jesu i da su upravo svratili u ‘glavnu’ bazu, u crkvu-džamiju, Duračak je tvrdio da nije istina. ‘Ajde da je to tvrdio Durmišević, nekako bi se i povjerovalo jer u njegovoj familiji ima ‘anđela’, ali Sakib predsjednik odbora i lični ahbab emeritusa Cerića je zapeo, što je posebno bilo iznenađenje jer Sakib se redovno brije.
Povuci-potegni, poteglo se ka najsigurnijem dokazu kamerama i security sistemu kojim je crkva/džamija opasana i uzduž i poprijeko, kako bi se svađa prekinula, ali kuku and lele, tek su nastali problemi. Ključeve i kodne oznake od kamera na džamiji navodno ne drži predsjednik odbora već lokalni pjevač Amir, koji se u zadnje vrijeme više vrti oko džamije a manje oko kafane, i vele, nezna čojek ‘code’, ne može se ništa provjeriti. Majko Božja, od Bosnian Islamic Association non za profit udruge pod kojom je i ova džamija svi znaju ‘kod’ kupovine građevinskog materijala a ovamo bezbjednosni ‘code’ tajan kao naš socijalni broj.
Kontam, džamija je božja kuća, koji će nam mantrak security, dovoljno nas Bog čuva, međutim ova teorija ne pije vode. Ne mislim samo na udar groma već i na mnogo toga drugog. Naime, još prije ne koliko godina u najžešćoj svađi džematlija u ovoj crkvi kad se tjerao Mehmedović iz nje, hadži Bajra je tvrdio da je bila tamo provala u džamiji i da su ‘otišli neki papiri’ ali se ostalo samo na tome, ništa se nije otkrilo. Bivši blagajnik Šaćir Čagalj je lično autoru ovog teksta tvrdio da je ‘bolestan’, da ‘nije sad vrijeme ali da će biti priče kasnije’, međutim jok, eno ga u međuvremenu i on kao i Bajra otišao na ekskurziju u Saudi Arabia-u i vazda je uz šefa Sakiba, nema priče nema izvještaja za javnost, tj. džemate.
Eh, sad, pored sve ove tehnike i sprava, vidi se koliko smo unazadili, da ne možemo sa sigurnošću ni utvrditi jesu li vehabije prešle džamijski prag ili nisu, zbog običnog pišljivog security koda, niti šta su tamo tražili. Zato jer se vehabije ne vide na kamerama, rekao sam.
Tipična bosanska, da ne kažem bošnjačka posla, i priča za kafanu. Ako hoćeš nekoga otkriti ili vidjeti a ako nije vehabija, tu nema problema, sa ovim potonjima, kao što smo pojasnili probemi nastaju jer ih kamere neće.
Mislim, neće ih naše, ako budu američke službe htjele razotkriti ovu trakavicu, i ako ne budu čekali na Sakiba ili do Sakiba, do Seje posebno, tu će stvari biti čistije. Njihov ‘code’ radi i registruje, već nažalost imamo dokaze i žive i prave pravcate vehabije iz Utica-e NY iza rešetaka. I da su htjele, ove službe bi našle i kameru i slike, priča je čisto za našu bh dokolicu i bezobrazluk. A nije nimalo naivna.
Slike koje su objavljene nakon hapšenja prvog utičkog ‘anđela’ Rošića su zastrašujuće : momak više liči na nas nego na sebe. Što bi ono rek’o hadžija i novinar Alispahić Fatmir – svi smo mi vehabije. Gluho bilo. Tim imenom će nas uskoro sve nazivati, bez obzira brijali se ili ne. Vidjeli se ili nevidjeli na kameri.

photo : slika prva-vehabija uhvaćen kamerom, slika druga-utička crkva/džamija, arhiv Cross