Potočari su ogledalo Bosne i Bošnjaka (neću reći Bosanaca jer kažu da takvi ne postoje) i taman kada bi umjesto jedne imali dvije Srebrenice, opet ne bi ‘došli pameti’.
Jok!
Već dvadeset godina zaredom ovaj memorijalni spomenik ratnog zločina i neviđene tragedije je 11. jula mjesto političarenja, morbidnosti i kiča, mjesto gdje se sastaju i ukrštaju tuga i čemer sa snagom političkog i vjerskog bezobrazluka, gdje se dan samo jednom u godini sastaje sa noći, sve ostalo je noć i tipični balkanski mrak.
Kada se uz ukop žrtava i plač rodbine samo stotinjak metara dalje žderu janjci sa ražnja, prodaju suveniri i toči piva, dok se ‘visoki dužnosnici’, domaća i svjetska bagra smjenjuje nad mikrofonima podižući sebi živima spomenike iznad mrtvih kostiju. Toga ima i može biti samo na Balkanu, samo u Bosni gdje nikome ništa nije sveto, čak ni mrtve ljudske kosti koje se glođu čitavih 364 dana u godini.
Ideja umrlog Alije Izetbegovića da se jednim potpisom mjesto najveće tragedije geografski smjesti u Republiku Srpsku, a onda da se tu sagradi spomenik žrtvama kako bi one ‘prkosile dželatima’, morbidna je koliko i podrška takvoj ideji Visokog predstavnika za BiH i predstavnika međunarodnih snaga, koje su za ovaj zločin zaslužnije od Karadžića i Mladića, da i ne spominjemo opuštenost i inertnost vojnog vrha ArBiH u ‘slučaju’ Srebrenica. Onda, igre brojkama žrtava, masovnim grobnicama i identifikacijama, pozivnicama i silnim neviđenim performansama u povodu svakog 11. jula, nemoć ili namjerna opstrukcija vlasti u nedonošenju deklaracije o genocidu, Potočari postaju neviđeni politički i vjerski začarani ring virtualnog patriotizma, iza kojeg ostanu hrpe smeća kao na Koridi i tone novinskih kartica i još više fotografija onih koji su Srebrenicu i osmislili. Ništa više

srebrenaPa gdje to ima na Kugli Zemaljskoj da se licitira sa žrtvama (‘nadamo se da će ove godine broj dženaza biti mnogo veći’), da se ljudske lobanje čuvaju u vitrinama umjesto na mjestu za identifikaciju (slučaj jedne od nekoliko ‘majki Srebrenice’) , da se sakrivaju identifikovani ostaci kao u slučaju Avde Palića godinama a za to vrijeme da se optužuju drugi, da Islamska Zajednica, posebno bivši Reis Cerić, pravi paradu od žrtava i biznis pri ukopu, da međunarodni zvaničnici u pratnji domaće vlastele dolaze mercedesima i helikopterima kao na piknik naobdan a poslije Srebrenicu prepuštaju psima lutalicama i vikend opštinskoj vlasti, da jedan takav oplakan i opjevan spomenik naše tragedije nema čak ni solidan WC ili dovoljno obične čiste vode a ovog ljeta evo, prave VIP lože? Da se bolje vidi naša glupost i naš pasjanluk. Nema druge, nas ni dvije Srebrenice ne bi opametile, ali nije to sve ni zamišljeno radi otriježnjenja već zna se… radi čega.
Mi nismo ni zašta, mi smo niko i ništa, ljudi iz vica, života mi.
Toliko larme po svijetu, po televiziji i novinama o Srebrenici i žrtvama, toliko svjetskih donacija slilo se u nečije džepove /Islamska Zajednica zna najbolje ali nju ne pitaj za donacije, to je neumjesno i nekulturno/ a mizerna rasvjeta jedva otkriva bjelinu nišana, Memorijalni kompleks je spao na običnu i sirotu raju i njihovu sadaku. Čak je prema izjavi načelnika Durakovića ovogodišnja komemoracija o kojoj se kriči već nekoliko mjeseci bila dovedena u pitanje usljed takve brige onih koji se ne boje ni naroda ni Boga. Srećom, pazi sad to, Milorad Dodik je velikodušno obećao 50,000 KMa i stvar je poprilično riješena, a digla se sva bulumenta na njegov posjet aprila ove godine i njegove izraze sućuti. Reče tada u afektu odbrane Ćamil, načelnik, da je poslao pisma na 200 i kusur adresa tražeći pomoć za komemoraciju, odgovora ne bude.
Dodikov novac je šamar svima onima kojima je Ćamil pisao ali i čitavoj Bosni, makar nam njegov ulazak u Potočare ličio na žurku lisice sa kokoškama, posebno protuhama u dijaspori koji prebrojavaju kosti putem interneta i osnivaju nekakve ‘institute’, ‘vijeća’ i štokakve slične nevladine zajebancije, zgrćući lovu uz cvijet Srebrenice na svakom mjestu. Ne bi me začudilo da se pojave i u VIP loži ovog jula, tamo im je mjesto. Jer, da se razumijemo, trebalo je imati i obraza i snage pa se pokloniti žrtvama i izraziti saučešće, a Dodik za razliku od galamdžija i muljatora u bh vlasti ima oboje.
Ma briga me što je čim je došao kući donio Rezoluciju o genocidu u Jermeniji, šta smo očekivali? Srebrenicu? Pitajte o tome Bakira ili Reis-ul-ulemu, pitanje nije za Dodika, što bi je on donosio kad je nema iz Sarajeva dvije decenije.
Ma kakvi, nismo mi za takvu raspravu, mi smo potonuli u sopstvenoj truhloći, da nema i Dodika mi bi ga našli i izmislili. Kad se nije pojavio u Potočarima dvije decenije jebali smo mu majku, kad se naklonio žrtvama, opet isto jer smo ocijenili da je to politika i neiskrenost. Pa naravno da je politika. Pizdimo i na druge predsjednike što neće u Potočare a kad bi došli, isto bi im odgovorili. Šta mi zapravo hoćemo?
Da nam ‘majka’ Munira, Cerić i Zukorlić u suradnji sa Amorom Mašovićem određuju karakter i Potočara i broj žrtava, njihova se ‘pika’ više od velikog pregaoca i istraživača Jasmina Odobašića ili Mirsada Tokače i IDCa.
Da nam Bakir, koji nije u stanju inicirati ili donijeti deklaraciju o genocidu u Srebrenici bude zaklon iza kojeg će mo to servirati Dodiku ili nekom drugom?
Da naši ratni zločini ne budu nikad spomenuti jer to je ‘dar od Boga’, šta li? I ne spominjite mi ono ‘a oni, šta su oni uradili’, to je licemjerno, vrlo dobro se zna šta su ‘oni’ a šta mi uradili, samo što je ‘naše’ unaprijed i apriori opravdano i dovijeka sakriveno.
Da svake godine ima što više tabuta, jednog dana će se taj broj početi smanjivati, trebamo biti spremni na to.
Da u Potočarima bude hiljade zvanica a poslije 11. jula da nema ni sunca ni mjeseca?
Da nam je važnije hoće li u Potočare trknuti Clinton od toga ima li gdje čovjek oprati ruke ili gdje otići u zahod?
Da od bijelih ahmedija nemožeš vidjeti mezarluke a poslije, samo nišan do nišana, nema nikoga?
No, ne baš sve. Potočari, sa svim svojim manama i vrlinama, ako se može tako uopšte reći, naše je ogledalo. Kad bi bili više ljudi a manje neljudi, češće bi tamo zavirili. Spoznali bi sebe umjesto što permanentno raspoznajemo druge oko sebe. Međutim, slika u ogledalu je izvrnuta i nestvarna, čak i na retrovizoru auta. Zato, vidimo se u VIP loži, doviđenja do slijedećih Potočara.