Moj drug Muradif i ja, lično i pomalo osobno cugali smo u našoj omiljenoj ‘Lokaciji’ još omiljeniju nam pivu marke ‘subhajniken velahamdiken’. Koju vlasnik popularno zove ‘naša zelena’, ma šta god mu to značilo, a bezbeli znači mnogo.
I naravno ‘surfali’ smo pametni telefon do besvijesti, da izvinete, kako nam naša vjera i tradicija nalaže.
Muradif je podrigiv’o ko bik u zelenoj djetelini a što je poprilično nerviralo okolno društvo koje se zabavljalo sjeckanjem žilavog komadića pastrme kojeg im je uvalio vlasnik kao najbolje i skoro zadnje dostignuće njegovog komšije, i to navodno za džabe, dok cugaju u njegovoj gajbi, dok sam ja navaljiv’o da izokrenem telefon jer nisam mogao vidjeti dobro šta se dešava kod kuće. Hoću reći u zavičaju.
Još bliže u nekakvom show programu milozvučnog imena ‘parovi’. Gdje se pari da izvineš ko i gdje skim stigne, gdje sijevaju guzice i sise u ritmu naše tradicionalne muzike i pjesme, gdje se psuje i bljuje sve gore i grđe da bi za čas nastalo opštenarodno veselje kao da se ništa ružno nije desilo, gdje se bogami uživa javno da javnije nemere. I gdje i staro i mlado frca od snage i sreće.
Ma opšte ludilo, keva da mi vrisne od sreće, majke mi mile.
Neki kmet-paor pod kodnim imenom ‘zmaj od Šipova’ je navaljiv’o ko ovca u grahorinu na srcolika vrata zahoda u kojem se uz pjesmu i kikot brčkala neka ‘maca diskrecija’. Toliko diskretno se ponašala da se sve moglo vidjeti kroz zaključana vrata i pozamašne meme, i struk i noge, ma i iznad i ispod koljena.
‘Zmaj’ je rigao vatru i strast, prvo moljakajući a onda lupajući na vrata da se ‘maca’ načisto prepala, mjauknula je nekoliko puta prije nego će se vrata sama od sebe otvoriti.
Joj, narode, da ste vidjeli moga druga Muradifa. Neka pjena mu izašla na krajevima ustiju a uši mu se zapalile kao u zalasku sunca naše brdo u zavičaju. I sav se izherio gledajući, skoro pao sa šanka.
Naručio sam još jednu turu, vlasnik ‘Lokacije’ je veselo prinosio žrtvu, ja još veselije plaćao.
Ovaj ‘kao zmaj’ navalio, a ona ‘kao maca’ ne da, pa to nema ni u jednoj lirskoj pjesmi.
– ‘Nema od toga ništa buraz’ – tvrdim više za sebe, a malo manje zbog druga Muradifa.
Kontam psuje je, svašta joj govori, nije luda da ga pusti u zahod onako natociljanog, a osim toga grupa oskudno odjevenih gledalaca, onih sa ustima kao da im je krava stala papkom preko njih pa natekle, i onih sa nabildanim mišicama preko kojih vise nekakve kese sa zvučnicima i mikrofonima vire i navijaju kao na utakmici. Pogotovu jer se sve snima.

maca

– ‘Nema govno’ – kaže na čistom bosanskom moj drug Muradif, što u prijevodu znači : ima da bude, i sve uvrće celularni, čopajući prstima screen sa namjerom da ga uveća.
– ‘Gotova je majke mi’ – promrsi kroz ostatke pive i kroz puhanje koje se čulo čak na cestu.
Naša omiljena ‘Lokacija’ nije disala. Svi su čekali šta će moj drug Muradif obznaniti jer se načisto sav uvukao u celularni. Kad je prozborio da je ‘maca’ odbacila mikrofon i zašpricala kameru, nastao je potmuli tajac u ‘Lokaciji’. Samo se čulo uporno struganje žile u pastrmi već dobro nacuganog proletera koji nije mario ni zašta dalje od drvene daske i čakije.
Nismo mogli doći ni k sebi ni drugima od sreće. Desilo se i kvit.
Na ekranu celularnog samo je šljaštilo nešto kao snijeg u mraku i čuli su se slatki uzdasi i cmakanje.
– ‘Jebote, stvarno Memo desilo se, a rekla je da je on zadnji kojem bi dala. I to ovako javno.
– ‘Ženska posla Muradife – kažem velikodostojno, a pri tom još zauzmem pametnu pozu, sa glavom u stavu mirno a tijelom na mjestu rahat.
– Osim toga – dodajem, to je sve izrežirano Muradife, da se mi zabavljamo. Tamo se ništa u zahodu nije desilo, vjeruj mi, znaš i sam da sam pametniji od tvog telefona. Predstava za raju.
Iz zahoda su sijevale emocije i bogzna šta još a na staklu telefona iskrio je snijeg i vladao mrak.
– ‘Nemaš ti pojma jarane – cmizdrio je Muradif. Kakva režija kakvi bokali, stvar je gotova.
U tom je iz zahoda izišao ‘zmaj’ a za njim sa uplakanim okicama i ‘maca’.
Onda je ‘zmaj’ obgrlio ‘macu’ a ‘maca’ obrisala suze sa maramicom koju joj je neko doturio.
U pozadini je odjekivala naša narodna veselica, ‘Lokacijom’ muški šovinizam : tako joj i treba. Sama si to tražila bejbi.
Crvc. Nisam mogao nikako ubijediti druga Muradifa da je to šarada. Za džirlo narod. Dobro, ima tu svađe, ima tu ljubavi, ima i još toga ponešto ali sve je to u okviru naših običaja.
Kažem Muradifu.
– Znaš li da je ovaj ‘zmaj’ njoj tj. ‘maci’ svašta govorio, gledali smo.
– ‘Znam’ veli. Da je kurva, da laže, da ništa ne zna, da ima vještačke grudi, da joj je mama prostitutka a samim tim i ona.
– ‘Jes’ – priznaje skrušeno Muradif, bilo je fakat na televiziji, gled’o sam kod kuće joj što se bolje vidi.
Poslije, hvalio je, pričao sve najbolje o njoj, da nije mislio ono što je gvoorio.
– ‘Jes’ – šlapće Muradif ali vidio sam i čuo.
– Ma pusti to, to što si vidio to hoće da mi vidimo. Poslije svađe opet su zajedno, je li tako?
– ‘Ono jes ali..?
– Nema ali Muradife, nego, pusti ‘diskreciju’ i ‘zmaja od šipova’ de ti meni reci u povjerenju ali da te čuju svi da li te ovo podsjeća na nešto? Znaš ono kad se pljuju i psuju na sva usta, pa javna saopštenja pa press konferencije, poslije zajedno presijecaju vrpce, otvaraju i zatvaraju događaje i puteve, slave godišnjice…
– ‘Na ‘farmu’, gledali smo to, Ekrem Jevrić i Stanija, pa Memo pa Era…
– ‘Blizu si’ ajde dalje – insistiram.
– ‘Na sjednicu predsjedništva BiH’.
– Vruće, vruće.
– ‘Parlament BiH’..
– Gori Muradife. ‘Vlada US Kantona’ – Žeže jarane. – Zbivanja u DNZ stranci. – ‘Gori’, gori.
– Znam, reče moj drug Muradif, ali moraš platiti još jednu turu prije nego ti kažem.
– ‘Beton Muradife, dogovoreno’.
– Na Opštinu Velika Kladuša – izbaci u trenu i uspavi se sa celularnog u svoj veličini.
– ‘Bingo’ Muradife, aferim. Imaš piće. Kako si pogodio, majke ti?
Gazda ‘Lokacije’ je trljao naše novčanike i svoje dlanove, Muradif bradu.
– ‘Pa lijepo. Imamo i mi ‘Zmaja’ i ‘macu’. Zajedno su došli puni snage i energije, zajedno otpočeli, slagali se, kovali planove i projekte a onda se desila ova emisija bog je zgromio i sve je počelo naopačke. ‘Zmaj’ počeo da priča, psuje, pljucka, piše, objavljuje, dok ‘maca’ s druge strane uzvraća istom mjerom ali ne zove se ‘diskrecija’ već digresija. Sutradan eno ih skupa u novinama, na radiu, na televiziji, prekosutra, ‘maca’ i ‘zmaj’ ponovo u akciji. A narod prati i aplaudira, čita, navija.
– ‘Care’, nikad slađe nisam odriješio buđelar, crk’o da bog da ako lažem. I nisam fakat.
Kao što nisam mogao ni u snu zamisliti da cijela Opština može biti talac jednog para i da svježe ideje za ovakve emisije mogu doći iz moje avlije. Jebiga, svijet je načisto poludio. I pojedinačno i u parovima.

PS. Svaka sličnost sa stvarnim licima i događajima, slučajno je namjerna.

Photo : ilustracija ‘mace’ i ‘zmaja’, izvor : “Parovi”