Nisu se džaba i ‘onako’ gradile silne džamije širom Jedine i jedva Jedinstvene BiH, niti obnavljale porušene.
Sve je smišljeno i ‘pošteno’ isplanirano.
/Ne/kontrolisanom i megalomanskom projektu betoniranja munara i džamija na svakom brdu i u svakoj glavnoj ulici grada, sve dvije do tri jedna uz drugu, postiglo se nekoliko ucrtanih ciljeva. Dobili smo ‘svoj’ ograđen prostor, zacrtanu teritoriju, po čemu se prepoznajemo, zaradilo se dobrano od donacija a i regularno sa državne kase (skoro sve džamije su za razliku od muzeja objekti od ‘nacionalnog interesa’ i pod zaštitom države), dobili smo prostor za prevaspitavanje i vjersku edukaciju djece i omladine (većina džamija ima u sklopu dječji vrtić, biblioteku ili prostor za sportske discipline dok nam ‘državni’ vrtići i sportski tereni postaju olupine i ruševine), ujedno smo dobili i mjesta za upošljavanje silnih vjerskih kadrova koji se proizvode pod prijetnjom hiperinflacije školaraca i studenata.
Ali, Islamska Zajednica kao i svako poduzeće (ova to jeste zasigurno) neće i nije stala na tome.
Počelo se sa ‘rentanjem’, tj. iznajmljivanjem munarskih visina za telefonske i teleoperatorske usluge kablovskih i telefonskih odašiljača uz basnoslovne ugovore (Bh Telecom) tako da ne ostane samo na kurbanskim kožicama gdje se inače dobro također zarađuje, radi se o skoro milionu KMa skoro svakog kurbanskog Bajrama.
Sada, krenulo se, vidimo, sa naplatom i ulaznica za turiste koji žele da se popnu na munaru. Begova džamija u Sarajevu je već odredila i odštampala ulaznice za posjet ovoj jednoj od najljepših džamija na našim prostorima i šire, upravo pred početak turističke sezone. Cijena po jednom penjanju 5 eura iliti oko 10 KMa, pa ko voli planinarenje-bujrum smo!
Mislilo se sve do pojave ‘religije srednjeg puta’ i ‘islama srednjeg puta’, dakle od pojave Reisa Cerića i ‘demokratskih promjena u BiH’, od 1992, da munare služe za učenje ezana, međutim ispostavilo se da se totalno krivo razmišljalo.

bocasOvaj oblik vjerovanja je pokazao suprotno.
Inače, penjanje i ulazak u džamiju naplaćuje se odavno i u Mostaru po istoj tarifi u Koški-Mehmed Pašinoj i Karađoz begovoj džamiji, ma čak i posebno slikanje u unutrašnjosti i računica je jednostavna. Ako bar stotinjak hiljada navrati u ljetnjoj sezoni, eto para mashanllah. Međutim, ove džamije za razliku od Begove u Sarajevu ‘nisu u funkciji’, ma šta to značilo, budući da i većina ostalih također ‘nije u funkciji’, većinom zjape prazne i puste osim u dane Ramazana i Bajrama, ali to je neka druga priča, zapravo to nije uopšte za priču.
Ima li kraja ovom vjerskom bezobrazluku, pitanje je bezvezno i naivno koliko i sama ideja o unovčavanju vjerske bogomolje na ovaj način, jer se ne smije ni posumnjati u poslovne i mudre poteze firme kakva je Islamska Zajednica BiH. Vjernici se ze ovakav potez ne pitaju, a ako bi se neko od imama i priupitao ili nedaj bože usprotivio (a takvih slučajeva je bilo), to bi se pojasnilo blesavom poskočicom kako se radi o ‘vjerskom turizmu’ kojeg treba iskoristiti, ‘vrli pitac’ bi ubrzo bio prebačen hatifermanom na neku drugu manje poželjnu turističku destinaciju.
Dobro, džamije su nam postale turistička atrakcija i destinacija, kao recimo švercerski ratni tunel do aerodroma, i na to smo oguglali, ali možemo li se pomiriti da u sklopu vjerskog turizma imamo i vino marke ‘Srebrenica’, kad smo već navikli da nam je mjesto najvećeg stradanja muslimana (Srebrenica) u bh ratu ostalo snagom crtača karata /Alije i Harisa/van Bosne?
Možemo i moramo. Tamo se proizvode najzdravija vina na svijetu koja samo što nisu ‘halal’, nema u njima ni 4% alkohola, tvrde iz firme ‘Berry Dreams’, a možeš birati na desetina okusa od jagode, kupine do maline ili bilo kojeg sličnog jagodičastog voća. Tako da kad odeš na dernek 11. jula (zato što tamo svake godine političari i vjerske vođe derneče za govornicom i ispred hiljada grobova dok samo nekoliko stotina dalje od njih derneči ‘obična raja’, uz narodnjake i štandove sa suvenirima) piješ patriotsku i pravu sortu pića a da ti niko ne zamjeri.
Jedino nemojte očekivati da se za 10 KMa popnete na munaru džamije Kralj Fahd, ma ni za kakve pare, neće ići.
Ovu džamiju krase dvije važne činjenice, osim da je tipičan vakuf ‘vlasnika Kjabe’ saudijskog Kralja. Prva je, u njoj je glavni Muderris (Nezim Halilović), nekadašnji komandant mudžahedina u BH ratu, a drugo, džamija ima poseban ured Kraljevine Saudi Arabia-e u džamiji, nešto kao posebnu malu ambasadu u koju nemaju pristupa ni policajci ni inspektori, niko osim vehabija. Koji, kad ih malo naganjaju po sarajevskim sokacima, zglade u ovu prostoriju i time se potjera završava. E, tu se turisti neće penjati, jer takvo leglo ili skrovište ima daleko veću cijenu.

photo : ilustracija grad poslanika, vino made in Srebrenica, arhiv Cross