Samo je naivne mogao iznenaditi prijedlog džematlije jedne od nekoliko bošnjačkih džamija grada Utica NY (imamo ih četiri u prečniku od par kilometara), tačnije džematlije džamije u staroj Metodističkoj crkvi koju su vlasti dale Bošnjacima a kojom upravlja non profit organizacija pod imenom Bosnian Islamic Association, na Court Street, uz prozore Opštine našeg grada. Naime, ideja je kružila gradom pune dvije godine ali još nije ‘umrla’, Bošnjaci džematlije to odrađuju hipokratski i licemjerno, korak po korak, a po njoj se svi Bosanci (Bošnjaci, naravno, ali taj termin je kasnije ušao u upotrebu paralelno sa njegovom agresivnom upotrebom u Bosni, op. cross) koji su sahranjeni u ove dvije decenije na opštinskom groblju moraju biti prebačeni na ‘čisto islamsko groblje’, na parcelu koju je posebno u tu svrhu kupila Bosnian Islamic Association i gdje se većinom nakon kupovine tamo odvijaju sahrane.
Dakle, nema nam zajedno ni kad smo mrtvi, i tamo se moramo dijeliti. Džematlija koji je prvi podržao tu ideju je dao svog umrlog sina držati u mrtvačnici više od pola godine, plaćao je čak i naknadu za takav potez, dok se nisu stekli uslovi za ukop na novokupljenom zemljištu za ukop muslimana. Iako su prije toga svi muslimani ukopavani na parceli koja je u sklopu američkog groblja i bez ikakvih ometanja u tradiciji i običajima. Njegovo opravdanje je bilo javno da je groblje za muslimane nefunkcionalno i teško dostupno, na vrh brda, u tajnosti, razrađivala se ideja oko ekshumacije svih Bošnjaka ukopanih na ovoj opštinskoj lokaciji i njihova ponovna sahrana na ‘islamsko mezarje’, kako piše na tabli pri ulasku na novu lokaciju za vječni počinak.
Ideja, kažemo, još nije zamrla, ‘radi se na tome’, šta god značila ova kovanica ‘osviještenih Bošnjaka’, koji u duhu svoga vazda licemjernog rada čak licemjerno nose ime organizacije sa prefiksom ‘Bosanskog’ (Bosnian) iako su svi listom Bošnjaci, bar tako se merhabaju i oslovljavaju. No, kako bi na takav postupak dozvolu morao dati i Tužilac i Opštinske vlasti, još će se načekati, ali znajući metode rada Bošnjaka dijaspore, od ove morbidne i bolesne ideje se neće lako odustati.
Ovo je samo jedan u nizu paralelnih dvoličnih poteza džamijske ‘elite’ dijaspore, koja je u cjelosti preuzela ulogu kompletnog društvenog života Bosanaca u Americi, a koja je u cjelosti razrađena od strane Islamske Zajednice u Sarajevu, čiji predstavnici i ured za dijasporu djeluje aktivno i nesmetano već skoro dvije decenije.
U tome im u svemu pomaže zvanična bh vlast preko ambasada koje su širom uvezane sa džamisjkim centrima i sa Arapskim lobijima putem interneta, tako da se proces ‘šerijatizacije’ odvija istom dinamikom kao i kod kuće, kao u Bosni.
Silne non-profit organizacije su uvezane i djeluju sinhronizovano, kupuju se crkve i konvertuju u džamije, što više to bolje, para ne fali. Pare dolaze jednim dijelom od Bošnjaka koji koriste sve blagodeti ovog sistema ali većim dijelom pare dolaze sa Istoka i peru se. Najjednostavniji način pranja je da se dobiveni novac podijeli ‘džematlijama’ koji onda daruju džematima lovu i postaju sponzori ‘da ih Allah nagradi’ do neslućenih razmjera. Dobar dio novca dolazi i i od biznismena arapskog i turskog porijekla na ovim prostorima, ima na stotine načina da se non-profit organizacija učini profitnom.
Naravno, novac daju i biznismeni Bosanci jer u protivnom padaju pod udar nevidljivog reketa. ‘Onaj ko nije uz nas mora biti bojkotovan’. Tako, ako ugostitelj ne daje novac, nećemo kod njega na ćevape ili pivu, ako je brico, nećemo se šišati kod njega ili kupovati namirnice ako ima trgovinu.
Novac daju u velikim količinama i predstavnici socijale, tzv. korisnici SSI programa. To su oni koji uzimaju lažne boračke penzije u Bosni a ovdje kao fol ne mogu da rade ili su stari pa im po zakonu država plaća sve troškove stanovanja i liječenja, čak im daje i bonove za hranu. A oni furaju mercedese na imenima svojih potomaka i daju donacije džamijama. Sve je razrađeno i sve funkcioniše. Islamska Zajednica BiH je čak osnovala i poseban operativni štab za izvoz hodža u Ameriku (i drugu dijasporu), bivši Reis Cerić Mustafa je čak zvanično tražio da se oslobode vize efendije koje idu u Preko Bare.
Kod takvih aktivnosti džamija, silnih hafiza i mualima koji špartaju i uzduž i poprijeko Amerike, nije nikakvo čudo da se širom prave nove džamije ili renoviraju crkve i pretvaraju u muslimanske bogomolje, otvaraju se ‘Islamski Centri’, organiziraju škole ‘na bosanskom’ (opet zloupotreba Bosne i Bosanaca) gdje se samo uči o Srebrenici i ‘čistoj vjeri’ i gdje ništa, ama baš ništa ne ‘miriše’ na Bosnu već samo i isključivo na Istok.
Pod motom ‘bosanski običaji i tradicija’ na velika vrata se uvodi šerijat kao u Bosni. Od stila oblačenja (pokrivanja) do zahtjeva za izbacivanjem svinjskog mesa u prehrani, u školama ili na radnom mjestu. Petkom na džumu, šef te mora pustiti sa posla, klanjanje na radnom mjestu, pa čak do prijedloga da se u američke pasoše ubaci ‘naša bošnjačka nacionalnost’.
Pogodnosti za ovakvu islamizaciju, vjerovali ili ne, daju i same američke vlasti. Bilo da se radi o slobodi i demokratiji ili su većinom u pitanju interesi i glasovi. Naime, u svakom američkom gradu ogromne su bosanske zajednice i veliki broj članova ima aktivno biračko pravo tako da načelnici, senatori ili guverneri u političkoj utrci za glasove daju i više nego što bi mogli i trebali. Kako je svake godine sve manja izlaznost na izborima, otvara se veliki prostor za trgovinom glasovima. Vi nama toliko glasova, mi vama džamiju! Školu, šta god treba. Utica NY je idiličan primjer kako je to odradio sa Bošnjacima i džamijama bivši načelnik David Roefaro, tako će uraditi i sadašnji.
Jer, opštinska vrata grada Utica izvjesni hadžija Bajro Smajić otvara ‘nogom’, obični građani Bosanci tamo ulaze samo kad plaćaju taksu. Hadžija pak kupuje ‘preko veze’ kuće koje ispod cijene prodaje Opština /Renewal Agency/, malo ih ‘okreči’ a onda preproda ili renta, međutim on je značajna faca načelniku jer načelnik može očekivati uvijek par hiljada glasova od braće iz džamije.
Poslije se svi čude otkud Bošnjaci Amerike na ratištu u Siriji ili Iraqu.
Nema čuđenja. Treba samo izanalizirati dotok i put novca. Pa, ova nazovi Bosanska udruga, Bošnjačka džamija u crkvi na Court Street je još prije ISILa ili IDIŠa slala po 7.000 dolara u Pakistan, u Afganistan (Cross Atlantic posjeduje kopiju Zapisnika-Izvještaja o poslovanju, op. cross), bog zna još gdje ne, u Sarajevo obavezno preko Chicago-a za porodicu Abu Hamze, dok joj opština Utica još daje novac kroz ‘grant’-ove, na koje redovno aplicira.
I izvjesni Ramo Abdullah Pazara je sve do odlaska na ratište Sirije uživao blagodeti Amerike, vozio je kamion širom Kontinenta, Amerika mu je dala i identitet i posao a on je na kraju uperio pušku na nju. Zašto bi bilo čuđenje što je još izvjesniji Rošić Nihad nedavno uhapšen pod optužbom da je slao novac ISILu agitovao za ‘braću’ na Istoku, kad mu se već hoće i kad može. Ili što se ‘zlatni ljiljan’ bosanski sa bradurinom i imidžom bh armije Ramiz Hodžić slika u majici i pomaže ‘braću’ u Siriji dok lagodno živi u St. Louisu, u gradu gdje može zidati novu novcijatu džamiju bez ikakvih problema.
Međutim, nisu oni jedini. Doseljavanjem ogromnog broja muslimana iz Iraqa, Sudana, Burme, Afganistana i Pakistana u naš grad Utica NY, grad je odlutao na Istok, totalno.
Ako je već Bosna šerijatska a jeste, ako se njoj više ne može pomoći, a ne može, pitanje je šta hoće Bošnjaci Amerike?
Islamsku Ameriku? Još džamija? Drugačije škole i vrtiće?
Alo, gdje živimo? Ko nas je udomio i primio? Ko nam dao kruha, Sirija ili sheik Al Qaradawi, ‘naš idol’? Ko nas sprečava da se vratimo u Bosnu ili da živimo u državi drugačijoj od Amerike ?
Tipična zloupotreba freedom američke koncepcije!
‘Sve će biti naše, vide šta nas je’ poručuje predsjednik i trener Krajiškog nogometnog kluba u Utici Nado Šabić, dok radi na finom poslu u utičkoj Pošti. Što ne ide u Bosnu, pitam se? Ili izvjesni bivši sekretar džamije Dževsad Dizdarević, olako je dobio opštinski posao dok hiljade nezaposlenih čeka na birou. Ili lokalni pjevač Armin, ‘teški musliman’ ali se ne odriče državnog posla u lokalu, ili Sejo Durmišević kafedžija, kaže ratni bh komandant a zgladio iz Bosne 1991, voli Bosnu do besvijesti ali više džamiju od Amerike … Mogao bih nabrajati danima …
Šerijat se uvlači i ovdje to je vidljivo, međutim pitanje je dokle će ići ova zloupotreba sloboda i demokratije, budući da je Washington najavio najoštriju borbu svim sredstvima protiv terorizma ISISa i vani i kod kuće.
Najbolje bi bilo da svaki radikalista spakuje kofere i putuje pravo za Maoču, u Bosnu ili Siriju, ili bilo koju drugu državu bolju od ove u kojoj živi, kako bi nas nekolicina ‘neosviještenih’ mogla normalno da živi i radi i da svojoj djeci ostavi u amanet pravu sliku Bosanca. U protivnom, Bosancima se ne piše dobro, Bošnjaci se ‘igraju vatrom’. Istom žestinom kojom nesebično nude Bosancima praktikovanje i vjere i tradicija, Amerikanci mogu ‘okrenuti ploču’ i učas može nestati ‘čistog sna’ o ‘čistoj Americi’, i džamija i Islamskih Centara, svega. I Bosanaca.
Jer, od zahtjeva da smrznutog sina držiš u frižideru pola godine samo da bi bio pravi musliman, do odlaska u Siriju, kratak je put. Djecu ne bi trebali sa tim trovati, ako već nije kasno i nama i Amerikancima.
