Moj drug Muradif i ja, cugali smo drugu turu „hajnikena” u našoj omiljenoj Lokaciji, nešto malo pred veče. Novokomponovani zemljaci bi poetski rekli : uz dragi akšam, ovi drugi bi bez veze odvalili : prednoć. Iako smo tek otpočeli, toliko je bilo hladno da mi se pred nosem mračilo, ali utapao sam to stoički. Tj, stojeći za šankom, u zagrljaju sa neprobojnom pjenom moje najdraže zelene boce. Iako sam pocupkivao u mjestu, vlasnik točione je sentimentalno tvrdio kako mu je vruće, kako je pojačao „na šesticu”, pokazujući nam pri tome silne račune od američke elektroditribucije nad kojima je lio sumnjive pokajničke suze.
Takve tirade odmah presijecam iz više razloga, dva su najznačajnija. Prvo, ja sam došao u Lokaciju da tu istresem svoje probleme jer tamo istresam svoje džepove, što je najnormalnije, i trebalo bi meni dati šansu da se požalim. Prema tome, ako iz džepova vadim zelembaće, kao svaki zasluženi ‘customer’, neću da zjakam u račune tuđe eketrodistribucije, kojih imam i u svom dnevnom boravku na pretek. (A koji su, ruku na dušu, pravi mamac za infarkt: delivere nam struju i plin svaki mjesec kroz takse i nekakvo troduplo pljačkanje tako da nam se srce smrzne od muke, ne od hladnoće.)

A drugo i drugo, vrlo je indikativna ta „šestica”, to grijanje i njegovo odvrtanje do daske, ali neću da ulazim u detalje i da se bavim matematikom, jer sa matematikom dolaze i problemi.
Iako je kafana mjesto, kako vele, gdje se sklapaju svi važniji životni dogovori, za mene je to sasvim nešto drugačije, nešto kao dio životne sudbine. Nešto bez čega obični, svakodnevni čovjek nemože da zamisli svoj život. Kao potvrda o životu.
Ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što nam spašava našu mušku čast i reputaciju: ako bih cugao „hanjiken” u svom dnevnom boravku, mnogi bi me proglasili „kronom”, „alkoholičarem”, „pjanom” ili me častili sa još stotinu nadimaka, ovako, na ovaj način, na ovom mjestu, i u prošlom, sadašnjem ili budućem vremenu, ja sam normalno biće, čak više ‘ljudeskara’, ‘boem’ ili ‘lola’. Pa čak i ‘frajer’, taman i da se uneredim od pića.
Također, ne priznajem ni svom drugu Muradifu teoriju po kojoj nam naplaćuju gas i struju tako papreno jer nam to delivere preko bandera. Jer ispada da bi bilo sve to jeftinije da imamo normalan podzemni način dostave, kao što je red.
Fakat, on je skoro u pravu, u našem gradu su se skoro sve bandere izherile a mijenjaju ih tek kad lupe na zemlju. A tako su natrpane žicama, kablovima, semaforima i nekim limenim dobošima da se jedan zemljak kleo Bogom da su na banderama čak i bojleri za toplu vodu, da bih mu skoro povjerovao, i pravo je čudo da taj teret mogu i izdržati.
Zato smo vlasnika prekinuli u pregledanju papira a zamolili ga da nam donese slijedeću turu i da malo prokontroliše termostat ispod šanka. Neznam da li je od cuge ili od naše kritike, ali uši su se ubrzo zacaklile.
I dok smo tako gledajući se iz neposredne blizine na visokim a udobnim stolicama uživali u našoj svakodnevnici, ugledali smo kroz prozor Lokacije jednog mladića kako prolazi cestom.
Ma ljudi moji, vani je ‘deralo’ od hladnoće, činilo se da će prozori prsnuti a on se nevoljko vukao ulicom sa hlačama skoro do koljena, sa majicom kratkih rukava i sav u nekim kablovima u ušima, koji se gube u farmericama. I niže, do patika!
„U patikama i majici”- velim Muradifu, „vidi idiota, matere ti..”
Muradif se samo smješkao i popravljao rajsfešlus na svojoj kožnoj bundi, kupljenoj na sniženoj prije par godina. I karticom, bezbeli.
I ni mukajet ! Ne kontam kako nije potvrdio ovu moju mudrost koja bi se mogla u nekim drugim prilikama ocijeniti i uvredom, pa dodajem.
„Vidiš li akrepa, ba. Aa?
– Naravno Memo, veli Muradif, ali šta onda? Takvih je pun ovaj naš grad čovječe, nećeš mi valjda reći da su svi idioti ? I koje tebi kriv što si se smrznuo ko isprdak na prtini? Mladost, energija bato, godine..”
– Govno energija – odbrusih mu na čistom bosanskom. Ma, života mi, imao sam prilike vidjeti takve face izbliza, koža im poplavi ali oni uporno usred zime skidaju se čak ispod kože. Na poslu pojačavaju air condition i čim ulaze, s vrata bacaju kapute ako ih oblače, a ako su u džemperima, i oni idu dolje.. I u autobusu zimi traže da im šofer uključi ventilator za hlađenje. Vazda im neka sparina i nikad da se nažderu hladnog i svježeg zraka..
„Hoćeš reći da su oni drugačije građe od nas, to hoćeš reći” – pitam druga iako me njegov odgovor malo golica, možda je i u pravu. Ali opet, u ovom gradu gdje zima traje osam mjeseci, ne ide mi u glavu da u decembru sretnem ženu u šoperu u sandalama a vani pucaju ledenice.. Ili da tip fura cestom na minus 20 u majici kratkih rukava kao da je u L.A., u Californiji ili u Phoenixu. Aaa, ne ide.
Vlasnik Lokacije je jedva dočekao da ovako nešto načuje pa nam odmah nabacuje : Eto, a vi bi da vam ja ovdje odvrćem „na šesticu” i u maju ….
– Ama i tebe i tvoje „šestice” je puna kapa, ohladi, – odbrusim mu. Tip nije normalan i Bog ! Pa čovječe, u mojoj bašči su čak i vjeverice zamrle od studeni, ne u maju, već i u junu, šta mu je, ko da živi na drugoj Planeti ?
Muradif kaže da sam za patike u pravu i da za deset godina koliko je ovdje pustio korijenje, gleda samo patike od ljudske obuće. Nigdje čizmica na nogama ljudi a djece pogotovu. Sve patika do patike. Raznih boja i dezena, i ljeti i zimi.
„Kod nas bi ti se i selo i grad smijali da iziđeš u patikama zimi u dvorište a kamo li na posao, međutim, ovdje je to normalna pojava.
Gledajući mladića kako lijeno klizi ulicom i sam sa sobom priča, kako hoda kao ranjen između nogu, sa spuštenim hlačama do pola guzice kao ‘ujalovit konj’, jednom rukom držeći hlače na nezgodnom mjestu, te kako nestaje iz mog vidokruga, upitah se kako bi siromah potrčao da je u nuždi, baš bi to volio znati. Bolje bi bilo da hlače skine skroz. Muradif pojašnjava svoju teoriju :
„Ali zato Memo on će živjeti sto godina, a ti se mrzni. Njemu se nigdje ne žuri, sve polako. Uredu, patike ne idu zimi, ali on je naučio tako. Ne nervira se, nizašto ga nije briga, ma jes’ ga briga ali polako… Ako ne radi, ima bonova za hranu, ako mu isključe struju i plin, on pravo u državnu vlast.. Jesi li ikad vidio zaposlenog Amerikanca da juri, na poslu, da praši norme preko džize kao naši, da je nervozan dok čeka kod doktora, u banci, u trgovini, u pošti .. Osim ako je na semaforu autom, ako je nakresan …?
– Fakat nisam – vazda je sve polako, ubija me ta rutina i strpljivost, kažem mu
„E vidiš, a ti pizdiš zbog svega, šta te briga. Neka se smrzne ako mu nije hladno. Nego, idemo još po jednu „zelenu”
Tako je i bilo.
Ljudi su ulazili i izlazili a nas dvojica smo još sjedili na visokim stolicama. Kao zaljubljeni, sve smo se više približavali jedan drugom, unosili se u lice, gestikulirali…Tako se to radi u Lokaciji.
Kad se već noć daleko uvukla, bilo nam je skoro žao krenuti kući. Činilo nam se da se naša Lokacija ugrijala, prosto je mamila. Ipak, sve ima svoj kraj a posebno ono što je lijepo. Tako se i ovaj rastanak činio neminovnim. Moja jakna sa krznenom imitacijom iznutra, bila je sva raskopčana i pokušavao sam da joj dohakam, da je spremim za puta. Dok smo izlazili, snijeg je već polako zatrpavao okolne asfaltne rupe a na parkingu su neki omladinci glasno se smijali na nama slabo poznatom jeziku. Nije engleski, a i taj nam nije plaho blizak. Gledajući u njihove šilterice izvrnute naopačke, patike i tanke majice, Memo otključavajući svoju zamrzlu ‘Hondu” samo promrmlja :
„Vidi ovih idiota majke ti, u majicama.. upadaj brzo u auto, šta čekaš..”
– Ha ! A mene kritkuje, Muradif stari lisac …Ipak sam bio u pravu..
Ipak, oćutao sam ovaj komentar. Samo sam ga pogledao onako, naški, dajući mu do znanja da sam ga pročit’o k’o bukvarčić, uvlačeći se još više u svoje prnje. Činilo mi se da je sva šoferšajbna zamaglila od muke koja me obuzela. Toliko sam valjda snažno otpuhnuo da je Muradif dodao :
Polako sa tim tvojim plućima i izmakni malo nos od stakla. Sad ću morati malo upaliti ventilaciju ne vidim kud vozim.
Dakle, ništa ipak bez hlađenja.
Muradif je za mene prava nepoznanica promrzlog proletera. Skoro sam legao na leđa u rasklimatanom sicu i zamukao. Okolo mene je bila zima, ispod jakne debeli led a za volanom moj drug Muradif. Snijeg je sipao nemilice.