Politika nas održala, ‘njojzi fala’. Nacijo, ništa bez političarenja i izbora, stiže oktobar. Sve je spremno, odradili smo to onako ‘muški’, kako je nekoć davno znao reći slikovito slogan DNZ Partije, možemo mirne duše čekati jesen koja je na pragu i pokupiti njene plodove.
Nema više svađanja, nema istresanja prljavog veša, svako je dobio ono što je tražio. Narod Velike Kladuše i Krajine najviše. Umjesto jedne a snažne partije sada ima dvije izgubljene opcije usmjerene samo na potvrdu mandata svojih vodećih kandidata, umjesto kompaktnog i većinskog Opštinskog Vijeća sada je na sceni rasuto društvo nekakvih ‘lavova’ i ‘lavica’, kako je donedavno Fikret Abdić nazivao ‘nove i mlade naraštaje’ u liku i djelu svoje kćerke Dunje Abdić, Edina Behrića i još ponekog omladinca, umjesto snažnog, očekivanog i prijeko potrebnog zamaha Udruženja nezaposlenih dioničara-dobili smo monotone i jednosmjerne video monologe Fikreta Abdića dok se udruženje istopilo u žutim majicama ‘Laburista’ Ljilje Elvire Abdić.
eddI svi se umirili kao poslije tvrde i bolne stolice. Jedino još medijski ‘živi’ Abdić bombardujući nas iz dana u dan najavama novih vijesti.
Nakon što je uspio kao jedini kandidat ‘dobiti povjerenje baze’ i delegata i opstati u stolici predsjednika DNZ partijice Rifat Dolić je prestao iznositi ‘tajne’ podatke o Abdiću. Kladuški ‘Assange’ WikiLeaks se dobrano napisao i raspisao, bilo ga je čak i na bratskoj kanalizacionoj internet šemi pod šifrom ‘city Konjoder’, email : ‘čuvaj džepa’ (web sraona pod imenom Fikreta Abdića), gdje je, usput treba reći, jedino Dolić potpisivao svoje tekstove, ostali su pune dvije godine anonimni i pod feredžom, a čim je potvrdio funkciju ‘koju neće’, odrekao se javno Babe, promijenio slogan stranke (nema više ništa prema Evropi, sad je neki novi putić, ko zna kuda i kamo) i ušao u stare hutbe : DNZ je respektabilan partner, jezičak na vagi, ovi političari su božja kazna za narod (pa što nas onda kažnjavaš dvadeset godina?) i sve takve i slične trice i kučine. Da ne bi Živka i Budimira i još jedne novije bh političke pantljičare (stranka nekakve pravde i povjerenja) Dolić bi sa svojim memoarima već bio prošlost.
Ljilja Abdić je ostvarila svoj dugogodišnji željeni san da bude predsjednik samo svoje stranke i da se ponovo zavrti na glasačkim listićima, i ona se nakon političkog presvlačenja ušutala, odrekla se Dolića za sva vremena, sa ozbiljnim planovima u džepu da cjelokupno Udruženje nezaposlenih dioničara Agrokomerc ili bar većinu upiše u tefter ‘Laburista’ i u Opštinsko vijeće Velike Kladuše i nema nikakvih primjedbi na DNZ, svoju bivšu partiju i njenog vječitog predsjednika koji to ‘ne želi biti nikako’.
Totalno vrijeme odricanja je na djelu. Fikret Abdić, iako je tvrdio da je DNZ njegovo peto ili šesto dijete (ko će to više izračunati), čim su se registrirali ‘Laburisti’, zaboravio na ‘svoje’ prethodno dijete’. Doduše, nije zaboravio na svu djecu, DNZ je pofino prepustio zaboravu. Ni riječi o Doliću i DNZ Partiji a čuli smo šta je onomad, prije godinu/dvije govorio : lagali su Vas, neću se odreći DNZa to je moje dijete.. reći ću Vam… Jok! Obično je praksa da se u odricanju od nekoga da pojašnjenje. ‘Zabludnjeli sin Dolić’ je tako odričući se ‘nesavjesnog Oca’ i Babe trebao biti mnogo konkretniji od uobičajenih i ispraznih floskula tipa ‘upravljanje na daljinski’ i ‘razišli smo se zbog koncepcijskih razloga’, koji su kasnije zamijenjeni skupo plaćenom tezom (opstankom u fotelji i na državnoj bogatoj plaći) -‘Babo je prošlost’. Iako zna da nije, na kraju svih krajeva 20 godina nam je tamburao drugačije, što da mu sad najednom povjerujemo. Sjetimo se samo sličnih ‘roditeljskih’ svađa u Hrvatskoj, kad je ‘babo’ Linić /SDP RH/ ušao u okršaj sa ‘sinom’ Milanovićem. Sve je pucalo od varničenja.
I Babo je nonšalatno prepustio ‘sina’, ostavivši ga da luta. Od nemila do nedraga. Od Lipovače do Tihića, evo ga kod Budimira i kod Živka. Ne ispričavši nam do kraja svoju priču o ‘zabludnjelom sinu’.
Slično mada ne istim šablonom, zaklinjanje u ‘Mlade Lavove’, kako je onomad Babo nazivao svoju dječicu i još nečiju drugu, posebno Edina Behrića (asocirajući na menadžerstvo i mladost a ne na film Marlon Brando-a), spalo je na novorođeno Babino dijete ‘Laburiste’, valjda šesto ili sedmo po redu, ko će znati dok je prvi ‘među Lavovima’ umalo proglašen ‘ružnim pačetom’. Ma šta umalo, to je gotova stvar. Iako narod ne vjeruje uvijek njegovoj djeci, njegovi jednosmjerni monolozi putem zvanične web stranice Udruženja nezaposlenih dioničara su puni hvale o njima. Svako voli svoju djecu dok ih se ne odrekne, jel’ tako, to znamo. Međutim, ovakvi razgovori sa javnošću neće uroditi plodom i bespotrebni su. Iako Abdić permanentno ponavlja ‘kako ima potrebu’ da nam govori ono što znamo, treba reći da narod također ‘ima potrebu’ i očekuje da čuje ono što on prešućuje, ono što bi narod trebao znati. Iako ne treba sumnjati u njegove namjere oko izgradnje fabrike i zapošljavanju sirotinje, previše je njegovih razmišljanja ovakvog tipa. Narodu treba razmišljanje i akcija dioničara i Udruge. No, nema toga, ušutio se čak i Mirvet Beganović, višegodišnji glasnogovornik Udruženja nezaposlenih dioničara. Ponekad ga vidimo u žutoj Ljiljinoj majici. I on se odrekao. Udruge, izgleda.
Odrekao se Krajišnika i efendija Cerić, sad ga muče druge brige. Njegovo mirotvorstvo u Krajini koje su izrežirali Lipovača i Ado Mulalić, aminovao Dolić a uslikao Šabanagić i ‘rePrezent’ /koji je čak i Fetvu ukinuo, umjesto ef. Makića i Cerića/, ovog augusta se pokazalo u pravom svijetlu. Jednima je august slobodarski drugima sudbinski. Ni traga od ‘Oluje’, tipičan politički maestral.
Dakle, da se rezimiramo. Sad su svi ‘odreknuti’ i zadovoljni i spremni za izbore ili redovne zadatke Svi, po svoj prilici, osim Abdića.
A narod velikokladuški, krajiški? Ako smijemo priupitati. Šta sa njim.
Neka ga i neka navija, kao i do sada. Kako stoje stvari u zavičaju, narod ima upravo takvu ‘potrebu’.

photo : Fikret Abdić Babo i Edin Behrić, predizborni plakat 2012, arhiv lista