Znam, nije ‘kijametski dan’ ali nešto se dešava sa ‘rajom’ ovdje na Dalekom Sjevero-Istoku Amerike u našoj bosanskoj čaršiji zvanoj Utica NY.
Kad velim ‘bosanskoj’, ne mislim samo na 6,000 i kusur zemljaka ovdje, mislim i na 17 bh kafana i pet (slovima i brojem : 5 džamija), i na čitav ‘kulturno – umjetnički’ život ovdje na Kontinetu.
Neka je opasna i nepoželjna tišina ušla u nas, ma to nije za priču. Prestali smo se družiti, odavno smo naše izbjegličke teke sa adresama i brojevima telefona pocijepali i iskrižali, zamijenili ih ćaskanjem na facebook profilima ili skype razgovorima. Utihnuli su Teferiči (ne, nisu prestali ali su izgubili na dražima i ugušili se u našim glupim i tvrdoglavim svađama i podjelama para), kafanske žurke su sve rijeđe, silne ‘promocije novih albuma’ naših lokalaca Amira, Ismeta, Džeme ili Esme su se pretvorile u rijetke rođendanske zabavice ili džamijske fešte, koje su Tite mi, također ‘presušile’. Samo ponegdje još malkice propjeva Ado Čović, ali urijetko.

ismet%20jasencic-1
Eno, ova zadnja javna islamska žurka džamije u crkvi se pretvorila u nekakav džematski piknik na utičkom parku, tek malo drugačijem od piknika na groblju, koji se također raspršio u silnim odborašima i njihovim marifetlucima. Ma nacijo, nema više ni ‘humanitarki’, vječiti i po rođenju utički voditelj zvani ‘Maji’ se također izgubio, ne zna se ni gdje je ni šta radi.

Znam, sve doskora bila su slatka vremena kad nisi mogao otvoriti vrata ‘LiraTrade’ prodavnice ili ‘Market Ružnić’, kvaka se nije vidjela od silnih plakata i još češćih žurki, takmičenja, gostovanja i posijela. Ma nema ove godine ni ‘tradicionalnog’ Bademkinog ‘Bajramskog sijela’, nema Mićinih šofera i mehaničara, Sadinih ‘prvi, drugi, treći i bogznakoji’ krug amatera pjevača, Malog Amera, života mi ne čuje se ni previše muzika iz nekakve Bimine radionice – garaže gdje su neke grupe prakticirale svoje intimne i vesele sjedeljke uz pivu i janjetinu…
Janjetine ima ali kolje brate ko stigne i gdje stigne i šta stigne, i ima cijene ohhooohoo, bureka ima ali je i on već dostigao $5.00 po komadu, ćevapi su $8.00, moliću fino, ide se u kafane i dalje ali svako ide u ‘svoju’ i u bobu znaš gdje se ko nalazi, međutim nije to to. Hoću reći, ono, kad je Džemo (Džemal Hašić, op. opali autora) znao zatalasati i zapjevati, kad su zelembaći frcali po čitavoj sali, kad su vlasnici kafana pravili biznise čak i od svojih godišnjica… kad se u salu nije moglo ući niti naći slobodnu stolicu za lijeka a lokalci pjevači se natezali hoće li prihvatiti pjevati za dvije ili tri hiljade dolara za noć.
Da kažem po ‘naški’, ‘lipo tuhafli’, matere mi, Tite mi. Neću da se kletem u Allaha čisto iz praktičnih razloga : oni koji se zaklinju iza njega ortodoksni su lažovi i varalice ( op. opali opet autora). Mislim, pravo zastrašujuće.
Nema ni od korova ni SC Krajišnika, ni silnih ‘bosanskih radia’ koji su tipično bošnjačko, da kažem džematsko glasilo, ni novina, ma nema čak ni naručenih lažnih dojava bombica na ‘Dragon’, opšti muk.
Pa onda, kad jaganjci utihnu utiša se i sve ostalo. Farse sa džematima su nam ravne nuli, ništa novog se ne dešava, dosadno ubibože, čak i to što smo bez hodže u crkvi/džamiji, čak i nakon što smo dobili još dvije džamije /jednu čisto arpasku i još jednu prečisto burmansku/, opet to nije to, tj. ono.
Utihnu nam začas i zavičajno druženje zvano ‘Agrokomerc’, novopečeni sekretar Samir ga nije /bio/ još ni izregistrirao kako treba a već ga je uspio satrti nekakvim šašavim pjevaljskim žurkama i incognito telefoniranjem iz svog kamiončića.
Kako čovjek sada isplanirati subotu i nedjelju, pitam ja Vas? A?
Prije se znalo : napraviš raspored za vikend od Miće do Sade i piči, nema stajanja do nedjelje uveče. Dok ne spiskaš ono što si preko sedmice zaradio. Bili smo prebukirani načisto. Stoja, Viki, Kemal, Šemsa, Hule, Kadir.. Bajram, Osmi Mart, Nova Godina, Prvi April, udri pjesmu na veselje. Bog te ‘malovo’, nisi mogao stići. Sad je ‘ease’, polako, ali nije to ono..
ado_covic_680_505_70_s_c1
Sad samo opstaješ živ ako odeš mjesečno u kafanu da dobiješ potvrdu o životu. I uvijek ista pitanja : gdje si ti, jesi li živ? Ma kako da nisam, al’ k’o da nisam, ‘bem ti ovo, šta je ovo..?!!
Neki kažu raja se ‘ispuhala’, stigli krediti i kartice na naplatu, neki kažu ‘raja promikala’, neko odvažnije odvali kako je dolar prop’o načisto. Kako kad ga još ima a nas nigdje, ne objasniše mi.
Ja znam da se nešto dešava. Ili smo postali stariji i pametniji ili će kijametski dan. Za neupućene u bosanski jezik – to je kraj svijeta i života.
Opet, kad onako površinski gledaš svi se trte i purče kao da je uvijek isto. SSI momci vozikaju mercedese, BMW ili ‘cadilace’ ili slične fele sa ‘mračnim staklima’ na tuđim imenima, SSI momci /lažni bh-američki penzioneri, op. opali de autora/ rentaju kuće i apartmane, pijuckaju kafice i drmaju biznise, radnička klasa radi za njih. Ili čekači nade grebu ‘grebe’ instant lutrije koja ‘nema srce’ do iznemoglosti a država im plaća sve što zatreba, mogu se susresti i naši lokalni ‘zelenaši’, kamatari koji po kafićima čekaju svoje žrtve sa buntom zelembaća pod lastikom u džepu… Sve izgleda isto ali nije to ono…
Tite mi, ako ubrzo ne osvane plakata sa pozivom na kakvu žurku gdje će voditelj biti Maji sa omiljenim kotur-ulaznicama, gdje će pjevati Džemo svoju ‘Moniku’, Jasenčić ‘Kazaljke sata’ ili Ado /sve što ima, a ima toga/, gdje će biti i ‘bogata’ tombola izmišljena od jeftinih a dobro upakovanih stvarčica zvanih ‘nješto’, ili bar ako na vratima svoje omiljene trgovine ako ne nađem ono “ulaz $20.00”, gost : ‘iznenađenje’, stvarno će se nešto desiti. Samnom, jer ipak, priznaćete ovo je velika promjena za moje istrenirane mišiće i još više isprepadani novčanik.
Nećete mi vjerovati na riječ a istina je, jeste Tite mi, nema nas ni u lokalnom listu ‘Observer Dispatch’ gdje smo čitavu deceniju bukvalno visili na naslovnoj strani, gdje je sa nama svakog Bajrama žderao baklave nekakav ‘zeleni’ načelnik Roefaro dok su nas sa novinskih stranica pozdravljale nasmijane face Avlima, Dževse, BajrA /ohoho/, Mehmedovića Prvog i Drugog, nekakvog Bude, još ‘nekakvijeg’ Nedima, ef. Mujkića, kafedžije Durmiševića i najvećeg u Utica-i Bošnjaka Gorana Smiljića… Nema ko nije bio na naslovnoj strani ovog glasila, čak i neki ‘Dokturov’ kao uspješan biznismen i danas se cereka u arhivi ove novine iako je odavno njegov ‘Medinos’ postao ‘Europa Food’ a on bogzna ko bogzna šta…
Nema nas čovječe nigdje osim na facebook profilu utičke policije, osim u sudnicama i advokatskim kancelarijama ili u jutarnjim tv kanalima u rubrici o provalama, drogama ili tučama.. Malo više na facebook aparatima i malo na odmoru u Mexicu. Nebeski narod, nebeska sudbina, šta li ?
‘Tuhafli’, kažem Vam….

ps. svaka sličnost sa licima i događajima-slučajno je namjerna!

na slikama : Džemal Hašić Džemo, Ismet Jasenčić i Ado Čović