Bosna je odavno u raljama šerijata, samo naivni i oni koji neće da prihvate ovu činjenicu namjerno neznaju da je to tako.
Prvo su nam ‘uvezli’ ‘humanitarne mudžahedine’ koji su nakon čišćenja od nemuslimana ArBiH otpočeli sa infiltracijom šerijata u sve pore vlasti, mudžahedini su se metodom ‘stap by stap’ /korak po korak/ ‘premetnuli’ u teroriste ili ponovo u humanitarce.
Skoro tajno početkom rata izmislili su nam nacionalnost, jezik, uveli pokrivalo za žene na radnim mjestima/prvo po cijeni od 50 KM mjesečno, poslije se trend širio/, promijenili Ustav, održali lekciju iz ‘demokratije’ i krenuli na posao.
Izgradnja džamija, mekteba i medžlisa osim što je izrodila na stotine novih i skupih bogomolja koje zjape prazne, uvela je novu praksu bivšeg Reisa Cerića ‘pranja’ donacija sa Istoka : džamiji nešto malo /ostatak se namiri od naroda/, Islamskoj Zajednici malo više a meni ostatak.

tambura

Poslije vojske/efendije u službi uniforme/, islamizacija je zahvatila dječije ustanove vrtiće i škole, udžbenike sistemom vjeronauke, zatim bolnice, hoteli /halal metoda/ a uz suradnju sa predsjednicima silnih /preko 85 registrovanih/ političkih partija na red su došli sudovi, policija, tužilaštva i ostali vidovi vlasti, direkcije, agencije.
Takozvane ‘nevladine udruge’ koje se mjere u stotinama regostrovanih firmi, još jedan izum ratne i poratne demokratije a u stvari veliki paraziti države, u punoj su saradnji i saglasnosti sa Islamskom Zajednicom, i one ‘odrađuju’ svoju ‘svetu’ dužnost i u velikom doprinose islamizaciji navodno sekularne Bosne.
Ako izuzmemo sveprisutnu ‘majku’ Muniru Subašić bez koje se ne može ništa desiti u Bosni a da ona to ne aminuje, ma ne samo u Bosni i u Haagu i u Maleziji, bilo gdje na Kugli Zemaljskoj, prisjetimo se samo nekadašnjeg Lagumdžijinog ministra Emira Suljagića. Čova probao ukinuti vjeronauku ali nećeš vraže, udri, nedaj, metak u pismo kojeg je zaprimio na kućnu adresu promijenio je i njegovu i našu sudbinu, sad je sekularan do bola, njegov ‘Prvi Mart’ je čisti primjer paralelne institucije koja odlično funkcioniše, dok se Emir od islamofoba i ‘izdajnika’ pretvorio u Bošnjačkog gaziju.
Tako to rade vehabije/selefije/, ‘novi muslimani’ po ocjeni ‘akademika’ Cerića. Ili milom ili silom!
Na kraju, nema ni jednog važnijeg pitanja države Bosne o kojem prvo svoj ‘sud’ prije pretakanja u zakonski propis ne daju predstavnici Islamske Zajednice kroz prizmu nekakvog fantomskog Međureligijskog vijeća.
Počev od štampanja udžbenika, do donošenja zakona o praznicima, o imovini ili o krivičnom progonu.
I tako zapravo, dvadeset godina nakon rata imamo ‘demokratiju’ po mjeri šerijata.
Muzeji stari preko stotinu godina propadaju zbog besparice, škole se urušavaju, fabrike se rasprodaju a nove ne grade ni u bunilu a džamije i islamski centri, islamski fakulteti i univerziteti niču kao pečurke i napravljeni su po najmodernijim standardima.
Djeca završavaju u mektebskim klupama /jer nema uslova u školskim/, silne pare iz budžeta odoše na finansiranje arapskih škola u kojima se uči po stranim programima, skoro svaka džamija je nasuprot tome uvrštena u kategoriju nacionalnih spomenika kulture.
Kao što znamo ni tu nije kraj. Imamo ‘svoju’ Bošnjačku akademiju, silna bošnjačka vijeća kod kuće i u dijaspori, oformljuju se nekakvi ‘štabovi’ za pomoć pri Bošnjačkom nacionalnom vijeću, skoro sve bh ambasade su u inostranstvu uvezana sa džamijama i islamskim centrima koji se grade i umnožavaju po istom receptu kao kod kuće, u Bosni. Donatori su, ne treba naglašavati-Arapi.
U većini Kantona i Opština zvanični simboli su arapska heraldika ili vrhovi džamija, širom Bosne ponosne se organizuju džamijski turniri u nogometu, šahu pa i u golfu /Dubrovnik/, po novim tržnim centrima niču prostorije za klanjanje, osnivaju se halal banke, imamo halal sladoled, halal kategorizaciju hotela, halal pastu za zube, halal fitnes, naše domaće drvo je postalo hurma a ne šljiva, ‘haram’ je svirati gitaru, svirati treba tamburu, naučili smo da je Djed Mraz pošast i kršćanska pagan, da su naše kuće tradicionalno sa ‘četiri voda’ a ne kao one nemuslimanske, da su bor i drugo zimzeleno drveće kršćanska biljka i ‘haram’ za posaditi ispred kuće, Drina je naša više nego Srpska, kad gaziš Drinu operi noge, Bosna je čista i ćilimom zastrta, pjeva u pjesmi bošnjački pjesnik.
U udžbenicima se izbjegava upotreba bilo koje riječi koja u korjenu ima riječ krst ili križ. Tako se recimo ne kaže ‘krstareće rakete’, jer to znači da one idu svuda i nikuda, kaže se ‘navođene rakete’, križaljka je postala ‘ispunjavalka’, raskrstiti /sa nekim ili nečim/ je promijenjeno u rasčistiti, križni put je postao sudbina, unakrsno ispitivanje je postalo obratno pripitivanje. Lubenica se ne križa nego rasijeca ili reže, molim fino, ja više ne mogu ni noge prekrižiti kad sjednem na stolicu, nezgodno mi reći kako ih držim. No, to je samo manji dio naših ‘jezičnih bisera’ u borbi protiv krsta.
Na silnim čukama po svakoj Mjesnoj Zajednici nikli su fakulteti ili Medrese na kojim predaju efendije ili ratne vojskovođe i zločinci koji su se u ratu okitili diplomama i milionima a 1/3 države nam po statistici nepismena, ej!
A političari uvijek isti već dvije decenije, samo puno puno bogatiji, svi redom milioneri i milijarderi. I održavaju jedni druge : kad zaškripi Lagumdžiji ili Lipovači, ili Radončiću ili Čoviću ili Izetbegoviću, Srbi ih spašavaju, i obratno, princip ‘zaštite vitalnog interesa’ odlično funkcioniše.
I šta sad, pitamo li se, umjesto što sve pobrojano opravdamo lakonskom rečenicom ‘ali i kod njih je uvedeno njihovo’, ‘kad mogu oni svoje što i mi ne bi svoje’?
Ništa, ljuljalo se, valja ga roditi.
I sve bi bilo sasvim u redu da se ne zaklinjemo u sekularnost od koje povraćamo.
I čekamo neko bolje vrijeme da se proglasimo islamskom republikom a da nam zvanični jezik postane arapski a fetve da u cjelosti zamijene zakone. Ili, kako reče jedan internet šaljivdžija da nam službeno vozilo postane leteći tepih a Ustav da započne umjesto sa ‘član 1’ novokovanicom : ‘ajet Prvi.’ Naravno i ovo ; Bosna će uskoro potpisati i ugovor po kojem će finasirati prebukirane kadrove Islamske Zajednice koji se množe kao Miloševićevi yu-dinari, ‘kad već država plaća njihove’, šta bi drugo.
Dok se ne riješi pitanje Sandžaka ili Republike Srpske, recimo. sabur raja!
Ma evo, država ne može ni prdnuti bez Islamske Zajednice. Reis je ‘primio’ u posjetu sve šefove država koji su kod nas svratili, Reisu se obraćaju i preostali radnici i delegacije studenata, predstavnici EU, sa Reisom o svemu u državi ćaska Niski predstavnik za BiH Valentin Inzko.
Najnovija /samo/ dva primjera zorno svjedoče o ovom javnom paralelizmu. Slučaj prvi je pokušaj politizacije djece iz Konjević Polja koji se nakon pola godine završio preseljenjem djece u mekteb u Novu Kasabu /učitelji će dolaziti iz Sarajeva/, slučaj drugi je Sporazum o izgradnji spomen-obilježja poginulom dr. Irfanu Ljubijankiću na prostorima Hrvatske. Sporazum u ime države su potpisali zajedno bijele ahmedije i naravno premijer US Kantona Lipovača.
Nazdravlje i Sporazumu i potpisnicima. I šerijatskoj državi, svakako!

photo : jubilej Gazi-Husrev Begove Medrese, gitara na manifestaciji je osuđena kao porok, arhiv lista