Vlasnik Lokacije je zadovoljno trljao ruke dok je naše zelene novčanice slagao ispod pokvarene kase kojom ne bi mogao čak ni beha inspektore varati a ovdje kucka sa njom godinama iako iz nje ne izlaze nikakvi računi niti se u njoj šta bilježi.
Kažem Muradifu da je ovo zadnja šansa da provjerimo koliko smo Amerikanci i da na jednostavan način utvrdimo da su priče kako se u Americi ništa ne proizvodi samo šuplja naglabanja vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. Čime će mo popraviti odnose sa Kinom koja se uglavnom navodi kao glavna fabrika svega što se jede ili oblači, na čemu sjedimo ili čime nam se igraju djeca.
I naravno, čime bi pospješili veliku akciju američkih vlasti na suzbijanju i ograničavanju naoružanja, koja je, kao što smo već vidjeli uveliko u zamahu.
“Popravićeš govno” – brusio je Muradif na čistom bosanskom, “ali pomoći ću ti samo zato da vidim što prije kako si opet totalna pušiona”.

puska

Nisam se osvrtao na ove slatke primjedbe najboljeg druga, plan sam izložio u dugim i kratkim crtama i već smo bili spremni za ovaj istorijski poduhvat. I sve smo to zalili još jednom turom pokušavajući iznuditi vlasnika Lokacije da nam je prizna sam od sebe. Vraga, zgrabio je našu novčanicu od 100 dolara i uz škiljeći pogled presavio i uglavio u smotak u džepu opasan lastikom. ‘Naravno da imam sitni, nebrigajte se vi dječaci’ – govorio je lukavo, nama je zvučalo kao da kaže : ‘ne padam ja na te fore, imam ja sitni ako treba i petsto budale jedne domaće’.
A kad je vidio da sam otvorio sva vrata na kući i sve prozore, Muradif me zagledao u nedoumici ne shvatajući kakav ću ogled izvoditi, predlažući da to odradimo kad smo trijezni.
Ma kakvi, bio sam rezolutan, ako mogu reći čvrst u odluci i prvo sam izbacio veliku hrpu garderobe.
– Evo – govorio sam dok sam bacao – farmerke su iz Indije, košulje i majice iz Bangladeša, čarape su iz Afganistana a cipele iz Kine. Fino piše – velim Muradifu.
“Pa budalo, moraćeš onda skinuti i to sa sebe”. Na brzinu spustim hlače na pola i pročitam : stvarno i one idu na hrpu.
Hrpa se uvećavala iz časa u čas dok sam onako u gaćama zagledao stvari po kući i sumanuto bacao na sve strane. Muradif mi je zorno pomagao.
Poslije garderobe, kroz prozor je letio kompjutor, za njim skener a onda i fax i printer, počele su frcati i stolice i kuhinjski stol je morao vani, tepisi su pali na testu čim smo virnuli u etiketu opšivenu obrubom a onda je vani letio sav escajg.
Moj drug Muradif me preklinjao da zaustavim ovu suludu akciju jer ću kako je rekao ostati bez ičeg i bez išta, ništa nije američko, jok! Nastavljao sam dalje. Na redu je bio namještaj pa slike.
Ljudi moji, pravo me eksperiment zainteresirao. Ništa skoro nije ostalo u mojoj kućici mojoj slobodici. Pregledam zavjese u nadi da su one bar ‘made in America’, ma kakvi, sa Tajlanda sine, garnišle su iz Poljske, čarape iz Bugarske, trgao sam svoju imovinu kao koru od drveta. I bacao nemilosrdno.
Komšije su se već počele okupljati i zagledati nas kao dvojicu kretena.
Nisam se dao zbuniti, mora nešto biti u kući što je proizvedeno kod nas. Dograbim pakovanje upaljača i skoro slavodobitno da viknem ‘evo ga’ kad li cvrc, samo pakovano kod nas, ‘made i n China’. Kroz prozor.
Kao sumanut sam bacao stvari na kamaru, gomila se uvećavala nenormalnom brzinom.
Papuče, olovke, pribor za brijanje, ljekovi, Muradif je prevrtao po stvarima kao da provjerava moje intelektualne sposobnosti i imbecilno je klimao glavom.
Kad sam ušao po zadnju turu u kuhinji vidio sam da mi je ostao samo frižider. Nisam mogao sa sigurnošću utvrditi njegovo porijeklo te sam odlučio da ga proglasim domaćim i ostavim. Unutra se caklilo šest ledenih ‘hajnikena’, dva sam odmah dograbio.
Muradif me pokušavao udobrovoljiti glumeći pobjedničku hladnokrvnost. “Memo, ostavi se ćorava posla, vidi ovog naroda vani, zvaće ko policiju”!
– Briga me, kažem osorno, oblizujući hladnu pjenu pomiješanu sa znojem. I razgledam po totalno praznom stanu.
Ljudi moji, neka me jeza obuzela. Opet će biti da je Muradif bio u pravu. Vraga! U jednom momentu ugledam pušku na zidu koju sam tamo držao kao pravi ‘Amer’ i kao što dolikuje pa trkom klizeći po praznom parketu zaglavinjam pravo do nje. Muradif se usrao od straha misleći da sam načisto otkačio te se kao kod požara bacio kroz prozior pravo na namještaj i jorgane i posteljinu. Narod je ustuknuo dok sam sa luđačkim pogledom očima izlazio kao omađijan napolje vičući na sav glas “God bless America”.
– Našao sam Muradife, evo, imam dokaz jarane, dođi vamo da vidiš.
Moja vinčesterka se zlatila na suncu kao nova, na njenom uglačanom kundaku fino je pisalo ‘Made in America’ a ja sam vitlao sa njom da me ‘ceo svet razume’, skačući po razbacanim stvarima koliko me noge nose i još više drže.
Neko je najavio da stiže policija, ja sam i dalje vikao : “Imam dokaz Muradife, evo ga u ruci’!
Muradif je vikao “baci pušku budalo”.
Sjeo sam na skoro slomljeni kauč, sav klonuo ali presretan što se puška zatekla u mom stanu. I umojim rukama, samo ne zadugo.
Policija je bila više nego fina. Još i danas osjećam bolove kad će promjena vremena. A kakve sam sreće mogao sam proći i gore, da ne osjetim ništa. Da budem mrtav/hladan. Dok se sve razjasnilo, već se i noć spustila.
Onako u gaćama i sav isprebijan teglio sam ostatke stvari natrag u svoj skromni dom.
Muradif se smijuljio na svakom koraku.
Ja sam i dalje bivstvovao na braniku svoga plana.
– Vidiš li da sam u pravu, govorio sam mu. Nije sve izvana, imamo nečeg i domaćeg, a!
“Ti si komad budale Memo”, veli moj drug Muradif, “nemaš ti pameti”. I šeretski dodaje : “a gdje ti je dokaz matere ti?”.
U svom zanosu zaboravio sam da je jedini dokaz moga patriotizma nestao a umjesto njega ostavljen komad papira na kojem piše da mi se oduzima vatreno oružje uz dozvolu naravno, kao što je red.
Skoro bez daha kupio sam poslednje prnje, kao kroz san su mi dopirale Muradifove otrovne upadice u moju napaljenu svijest.
“A gaće Memo, čije su gaće?”
– Iz Afganistana, jebale te one, uzvratio sam mu, bili da i njih skinem?.
“Ma ne bi jarane – kaže mi drug Muradif, “hajde otvori nam još po jedan ‘hajniken’ da nazdravimo tvom ponovnom rođenju. I ne proseravaj se matere ti više, đe ćeš policiju ubjediti da si htio provjetriti kuću i stvari. Ti ozbiljno trebaš provjetriti svoju glavurdu”.
Kroz šuplje uši Muradifove rečenice su zujale kao planinski zrak a hladni ‘hajniken’ kao slap u nabujaloj rijeci.