– I znam ko sam šta sam i odakle sam – dodaje sav ustreptao kao Reisovo novogodišnje drvce.
“Bogami druže, to treba zaliti, jel pošteno?”.
“Nije mala stvar da u ovim godinama saznaš odakle si jer pedeset i kusur godina nisi nikad pogledao u svoj rodni list ili ličnu kartu.
Iako, ruku na srce vrijeme tranzicije teče već dvije decenije, dokaz za ovu nagradnu tvrdnju je u našoj voljenoj domovini a ne u Muradifovom otkriću.
– Samo ti seruckaj – kaže mi razdragano i u našoj omiljenoj lokaciji naručuje dvije mislimanske. Kao što je red. Vlasnik je sa osmijehom veličine najveće jufke već otvarao zeleni ‘hajniken’ koji se sav pušio u njegovim rukama.
Zapravo, i bez ovog svečanog čina saznanja, nama je naše omiljeno piće nedostajalo, dugo ga nismo oprobali.
Ma, nije do mene, Muradif moj drug je bio načisto izgubljen u traganju za svojim korijenima i stalno odlagao naš susret u Lokaciji. A i razumijem ga. Džemati u našem gradu su svaki dan nicali kao fudbalski klubovi, čovjek ne zna gdje da se opredjeli, kome da povjeri dušu na pladanj a vjerski lobisti se rastrkali na sve strane. Razvlače i vjeru i ljude i nagone na svoj mlin. A u ime Boga i našeg identiteta.
– Nije to baš jednostavno – jada se moj drug u pauzi između krupnih srkuta pjenaste zelene boce.
“Pa i nije” – dopunjavam ga, “zato sam odlučio da zaboravim sve to što si ti najednom naučio i moj stav je totalno drugačiji”.
– Uvijek mimo svijet – bio je njegov kratki komentar, daj da čujem i to matere ti.
Nisam se dao zbuniti, svoju odluku koju sam godinama sakrivao duboko u sebi odlučio sam saopštiti baš njemu, svom najboljem drugu. I u Lokaciji našem omiljenom svratištu i odmorištu za dušu, u ambasadi naših gluposti.
“Ovako – kažem mu – odlučio sam postati modifikovani ateista!
Muradif je zastao sa pivom u visini brade i gledao me sa telećim nijansama u očima.
“Ma ne komunista druže, ne boj se, takvih nažalost nema više, ateista brale, nego šta”.
Vidio sam olakšanje u njegovim očima koje se javi na svaki pomen komunizma, i nastavio.
“Postaću bezvjernik Muradife jer kako sam god izračunao bolje mi je u džehenemu nego u džennetu”.
Opet je zauzeo onu poznatu glupu pozu i još gluplju facu.
– To znači … ti misliš da nema Boga, je li to hoćeš da kažeš faco, a?
“Hoću da kažem da mi se više isplati pakao nego raj, eto šta želim reći”. Muradif samo što se nije ugušio od pive koju je jedva uspio zadržati u grlu.
– Pa ti si pošandrco majke mi. Imamo tri džamije i tri džemata u krugu od par kilometara a biće ih akobogda i inšanallah još toliko, a ti odlučio u nevjernike.
“Ma ne Muradife, ispravljam ga, ne u nevjernike već u bezvjernike, među ljude bez vjere. Vidi, ja vjerujem ali ne u te tvoje džemate. Mene je ova naša vjera ostavila i zato sam bez vjere, bezvjernik A ovdje gdje živimo glavna deviza je isplativost hoću reći interes. Pa kad hodže i džemati prate interes zašto da ja budem izutetak, jer džehenem me manje košta od dženneta…”
– Pa ti bulazniš, nema druge, zbunjeno mi je uzvratio a u očima sam vidio njegovu želju za pojašnjenjem.
Izvadio sam privremenu a ne konačnu listu svojih skromnih dostignuća i vjerskih zahtjeva na običnom papiru i krenuo obrazlagati.
Njemu sam rekao da pažljivo sluša a neka na kraju komentariše. I nastavio sam.
“Prvo, Muradife, nema skuplje vjere od naše islamske, na Kugli Zemaljskoj. Čitam a ti prati šta sve plaćamo i čime kupujemo Božju ljubav. Vazifa, sergija, zekjat, kurban jedan, kurban drugi, članarina u džematu… Onda vjenčanje, trošak sahrane, četeresnica, godišnjica, mevlud, tehvid, hatma..
Muradif je kolutao očima a vlasniku Lokacije išaretio rukom da donese slijedeću turu.
Ja sam nastavljao sa čitanjem liste mojih vjerskih skupih dužnosti koje su nam fetvom Reis i naredbama naših hodža postale načisto obavezom, ili kako oni kažu ‘farzovima’.
“Salavati, mala i velika ćageta, iftari, bajramovanja, sunećenje, kupovina kuće, ručkovi.. Treba li još…?”
Samo je buljio u neku tačku pored mene.
“Hadžž, to sam ti zaboravio, najskuplji dokaz vjere i islama Bog te malovo Muradife, pa onda silni zapisi, pa hedije, pa plaćanje bula, pa tarife za položaj mezarluka na groblju, pa kupovina knjiga koje hafizi prodaju po džamijama, i na kraju donacije sadake i vitre koje se stalno traže…”
– Meni su rekli da samo plaćam članarinu i vazifu neznam otkud ti sve to pobogu …
“Iz Kur’ana brale koji pilji iz hodžinih usta. Ili iz hadisa koji se kao ajeti tumače onako kako kome odgovara… Kažem ti skupo mi je i preskupo a o tim dadžbinama koje se sakupe ništa više niko nezna, samo nestanu u papirima i nekakvim izvještajima. Zato se deklarišem bezvjernikom..”
– … ali gdje će ti duša Memo, pa onaj ko ne vjeruje u Boga ide pravo u džehennem je li to znaš..?
“Znam Muradife šta pričam ali ti izvrćeš moje riječi. Ja sam sretan zbog ove odluke i moram te ispraviti : nisam ja nevjernik već bezvjernik, tu je velika razlika. Ja vjerujem ali sam bez vjere jer su mi je oteli ili je učinili nedostupnom, kapiraš?”
– Ne kapiram!
“Ovako, da ti pojasnim. Bolje mi je u džehennemu, tamo ću naći i svoga hodžu garantujem ti ovom pivom zadnja mi bila ako lažem, jer on priča jedno a radi drugo. Pogledaj mu imanja, auta i kuća, vidi mu plate a u Kur’anu piše da treba da se odriče materijalnog u korist siromašnih.. Tamo ću naći i našeg novog hadžiju jer taj je sebi tamo davno rezervisao mjesto, Resia pogotovu, sve članove silnih odbora džemata, ma vidjećeš, ne moraš mi vjerovati ali vidjećeš kad se to dogodi u džehennemu će bit velika gužva, u džennetu neće biti nikoga…”
– Ja to neću da slušam je li ti jasno, ne možeš me vrijeđati!
“Muradife – prekidam ga – ne vrijeđam te ali i tebe ću tamo naći.. Evo, a ko ništa … zbog ove pive koju šljemčiš, jer džennet se ne može platiti, njega treba zaslužiti. Džehennem ne moram, njega imam za džabe. Opet ne kapiraš je l’ tako?
Platio je pive i izletio kao da ga neko progoni.
Ja sam znao da će se moj drug povratiti, nije musliman ko /se/ne povrati. A i ne bi mu bilo prvi put. Što od matematike koju sam mu zadao što od zelenog ‘hajnikena’. Posebno od silnih nameta koji ga očekuju na ovom putu do dženneta.