Američki izborni sistem je kao i većina propisa ove zemlje kompliciran, glomazan /tako napr. zakon o taksama broji 7,000 stranica, zakon o zdravstvu preko 3,000 stranica i slično, ko to može razumjeti i izbjeći zamke/ i glamourozan i najmanje će o izboru predsjednika odlučivati glasovi, iako su sve oči i uši uprte u birače. Najviše će odlučivati lova koja je inače, pored svih ekonomskih i političkih lomova ove zemlje glavni krivac i za njen prosperitet i pad, i ideologizirani patriotizam koji je odavno nadmašio duboko osuđivanu lojalnost partiji i državi u komunističkim sistemima.
Sve se vrti oko dolara i njegove moći i tobožnje ljubavi prema zemlji, sve drugo je stvar tehnike.
Sistemom elektoralskog glasanja gdje se prije izbora vodi bitka za delegate unaprijed se skoro prejudiciraju glasači i birači a sistemom značajnih država, tzv. key states kandidati i prije samog dana glasanja stvaraju prednost i svoj položaj na listićima.
Dok u Bosni caruju postizborne i prije izborne koalicije i dogovori čime se marginalizuju birači i njihove odluke, ovdje u Americi se to odrađuje borbom za ključne države i njene delegate u Washington DCu. Kao što je ove godine to savezna država Ohio. Dok u Bosni blizu stotinu registrovanih partija ili nezavisnih kandidata juriša na državni budžet i funkcije, ovdje se stotinama godina takmiče samo i uvijek dva kandidata i dvije partije.
Partiju ‘zelenih’ ili ‘sindikat’/Union/ i njihove kandidate ove godine kao i ranijih godina niko ne uzima ozbiljnim. Ne zato što su neozbiljne neznalice, naprotiv, već čisto radi istorije Amerike u kojoj freedom partijskog glasanja ima svoju granicu.
Ona kaže: to su Demokrati i Republikanci, iako suštinske razlike među njima ne postoje. Tako se i vlast u Kongresu i Senatu kao i predsjedničke fotelje stalno vrte između ove dvije stranke.
Mediji su kao i svi važniji javni servisi permanentno u funkciji vlasti. Već dvije godine na skoro svim informativnim kanalima posebno na CNNu, Fox News ili na MSN gledamo i slušamo samo o kandidatima i partijama.
Tipičan show, analize, medijska pratnja, glasačke ankete, analitičari, konsultatnti, savjetnici, glasnogovornici…
Ubiše narod, izludiše pričom o kandidatima i strankama. Iz minuta u minut ove kuće ne zanima ništa drugo šta se dešava i ‘bijelom svijetu’ osim političkih kandidata.
Inače, politička funkcija je ovdje dovedena u rang medijske zvijezde i jednom kad se uđe u politiku, ostaje se tamo do smrti. Tako je Washington DC pun staraca ili starica/njih manje, dakako, jer žene su manje zastupljene/ koji čak ni u starosti od 90 godina nemaju namjeru prepustiti nekom mlađem tako dobro plaćeno i priznato radno mjesto.
Ovogodišnji kandidati su aktualni predsjednik Barack Obama ispred stranke Demokrata i Mitt Romney kao Republikanac.
Nakon primary izbora Republikanci su odabrali prebogatog mormona kao kandidata i Romney prema glasačkim statistikama nije daleko od planetarno popularnog Barack Obama-e.
I jedan i drugi u svojim kampanjama nude ono što bi svaki prosječan Amerikanac želio da čuje izlazak iz velike ekonomske krize, mogućnost pronalaženja posla, male taxe za siromašne, mogućnost školovanja i liderstvo Amerike u svijetu.
Ali, svaki ima drugačiji put, optužujući onog drugog da laže i da neće ispuniti svoja obećanja.
Tako Obama tvrdi da želi smanjiti poreze srednjoj klasi a povećati bogatima čime bi začepio rupe u budžetu koje su u vratolomnim visokim ciframa, Romney neda porez bogatima jer oni zapošljavaju siromašne ali tvrdi da će i bez toga siromašnima biti bolje.
Obama se kune da je ispunio svoja obećanja jer da je zaustavio rat u Iraqu, ubio je Osamu bin Ladena, planira se povući 2014 iz Afganistana, Romney bi čini mi se išao još u rat, malkice u Iran ili Siryu.
Oba se zalažu da se prestane sa iseljavanjem firmi u Kinu, Indiju ili u Južnu Ameriku međutim ni jedan ni drugi nisu ta obećanja potvrdili u stvarnosti. Čak više, Romney je postao milijarder upravo na svojim firmama van Amerike.
Obama se založio da svi nezaposleni mogu imati zdravstveno osiguranje i njegov zakon ‘Obamacare’ je tijesno prošao ali Romney najavljuje njegovu suspenziju čim sjedne u stolicu predsjednika.
I oba ‘previše’ vole Ameriku, to je tipična ideologija koja sa stvarnošču nema baš neko uporište.
U stvarnosti, ovdje se vodi tiha borba da se Obama pomjeri najviše zato što je crnac/Afroamerikanac/, zato što se sumnja u njegovu prošlost i religiju, zato što je ‘svojima’ omogućio više benefitta/food stamps i druge pogodnosti čiji korisnici su se zaista uduplali dolaskom Obama-e/ i što nije previše zainteresiran za nove ratove i nova osvajanja.
Suštinski, za obične glasače će se teško desiti nešto na bolje. Amerika je u dugovima do guše i istrošena ratovima, infrastruktura zemlje je već dugo neobnavljana, nezaposlenost je ogromna a jaz između bogatih i siromašnih je sve dublji i opasniji.
Čini se da je Obama u maloj prednosti jer situacija u zemlji nije nimalo podložna novim konfliktima ali o svojim stolicama neće odlučiti ni Obama ni Romney već bogata američka klijentela koja nam sve ovo priređuje.
Procenat od 1% bogatuna koji upravljaju Amerikom i nad njenim 99% građana će biti odlučujući, kako god građani birali. Opštepoznata je činjenica da na izbore izlaze samo bogati, starci i ruralno stanovništvo, zbog njih je sva ova predstava.
Lično sam vjerovao u Obama-u ali naravno njegova obećanja od prije 4 godine treba posmatrati kao potez dolaska Demokrata na vlast.
Mislim da nije u stanju ni četkicu za sube sam sebi odabrati, o tome drugi odlučuju. Sada tako gledam i na obećanja Romney-a.
Kako ću vjerovati obojici da se bore za siromašne kad moja plata nije mijenjana u zadnjih 5 godina i niko o njoj ne govori a moje obaveze su sve otišle nebu pod oblake.
Kako ću vjerovati Romney-u kad ne plaća taxu/porez/ godinama i kad ima račune u Švicarskoj a meni govori kako će mi biti bolje.
I jedan i drugi su najviše pažnje posvetili samo sakupljanju para u izborima i po tome mjere svoj uspjeh. Za mjesec dana potroše svaki po 180 miliona dolara na kampanju a sirotinja okolo pišti i oni se bore za nju, vjeruje se da će svaki potrošiti ili je već potrošio milijardu dolara za svoje reklame i skupove. Bogati daju a daje i sirotinja, sve za Ameriku.
Na Fox News kanalu su čak dotle otišli da su tvrdili kako nema siromašnih, izbrojali su šta prosječna porodica srednje klase ima u svom stanu. Računali su frižider, mikrovalnu ili celulalrni, ko ima sve to nije siromašan. Na kraju krajeva, neka rade, vele, pa neće biti siromašni. A posla ni za lijek ili se plaća minorno, tek da preživiš.
U vrijeme njihovih najvećih bitaka za sirotinju pokret ‘Occupy Wall Street doživljava neviđenu brutalnost. Tu sirotinju koja je uprla prst u bogate i njihove ‘šajtove’ tuku i špricaju spreyem svuda gdje ko stigne, čak ih i sudovi tjeraju iz parkova i sa ulica. Ni jedan od kandidata nije se udostojio da dođe do nih i da ih podrži.
U silnoj borbi običan čovjek i dalje plaća taxu veću nego Bill Gates ili Romney čak, ili nego što je plaća Obama, u Washington DCu nema ni jednog milionera, tamo su sve milijarderi.
Ah, nevažna sitnica pride. Borba za predsjedničko mjesto se vodi punom snagom i oko toga ko od dvojice kandidata više voli Izrael i ko je veći prijatelj. Obama tvrdi da je uz Izrael kao i Romney koji zamjera Obama-i što ne podrži Izrael u ratnohuškačkim pretenzijama na Iran. U prvoj predsjedničkoj debati od tri ukupno, Obama-ina kampanja je propustila pomenuti Izrael i pozvati se na Boga što je uzburkalo prašinu medija te se Obama morao izvinuti i u pozdravnom uvodu govora ubaciti i jedno i drugo.
Dakle, opet lova Židova u Americi za koju se ‘šuška’ kako odlučuje o izborima isto toliko koliko i birači, ako ne i više.
Ko onda koga ovdje zajebava, pitam se?
Briga me ko će pobijediti, moj glas i simpatije će dobiti onaj predsjednik koji mi smanji porez i omogući da mi kupovina usisivača ili madraca za spavanje ne bude toliko kompliciran posao kao da kupujem auto.
Dotle, može Romeny da se nevino smješka tvrdeći kako voli Ameriku, kad ga niko ne smije upitati za pare koje zarađuje, ili Obama da dijeli celulalrne telefone neradnicima a ja koji radim moram to platiti.
I ja volim Ameriku, i ja se smješkam, moj osmijeh je rezervisan. Šta drugo mogu.
*** Bosanci u Americi sa pravom glasa preferiraju Barack Obama-u, Bošnjaci posebno. Samo zato ‘jer je naš i jer je Musliman’, jer svake godine u Bijeloj Kući organizuje vjerski ručak i ne brani gradnju džamija ili pretvaranje crkava u džamije. Na bošnjačkim portalima ‘iz potaje’ hebu mu majku zbog Osama bin Ladena i ubijanja braće na Istoku, zvanično ga vole do besvijesti. Tipično ‘naški’. Loša reklama Obama-i ali zbog poznate beha priče nema tu glasova : opštepoznato je da Bosanci glasaju samo ‘na jeziku’ u dan glasanja radije će sjediti u kafani, tračati i piti pivu nego otići iza biračke zavjese.
foto: Barack obama, Cross arhiv
