Nacijo, ništa neobično, tipična beha idila koja nam se dešava svake dvije godine, ma kava ‘proljeća’ kakve plišane, da kažem ‘parhetne’ revolucije.
Stižu izbori, država, opština i gradovi su napadnuti, zbijmo se u prve redove, prve linije odbrane su probijene kako reče Reis Cerić, umalo ‘vječiti Maršal ummeta’, kome je sad do revolucije kad je na sceni nevidljiva agresija.
U zavičaju gori, predizborni požar se prenio iz Sarajeva, iste političke žvake se gutaju, ne pomažu nikakvi canaderi, jebo tu tandrkavu mašinu iz dijaspore. Inače, jebo dijasporu.
Ostalo je još malo vremena da se pospemo pljuvačkom, pepelom, da se po selima i gradovima podijeli nešto ‘hedije’ pa da junački krenemo prema biračkim kutijama gdje će mo sa osmijehom, dok kamera ne uhvati naš lukavi a novi red svježih zuba, ubaciti ‘dilbagiju’ naše buduće dvogodišnje sudbine.
I, naravno, birati samo naše, kao i do sada. Sve što je dobro ne treba mijenjati.
Ako ima u podrumima naše nečiste savjesti i išta od neopranog veša, krajnje je vrijeme da ga izbacimo. Da ne bi bilo kasno, nacijo, vrijeme šutnje je u samo jedan dan.

adiDNZ je već izišla sa kandidatima, vidjeli smo kako su im usta puna Fikreta Abdića koji će im akobogda, donijeti pobjedu. Godinama su talambusi ove stranke urlali ispred zatvora u Puli slaveći rođendan Predsjedniku, organizirali plaćene žurke bez slavljenika, najavljivali njegovu slobodu koja će ih ponovo ubaciti u prvi saff ‘respektabilnih partnera’ u vlasti a sad najednom opšti tajac. A Babo na slobodi. Ma čak je nestao i Muhamed Čengić Čenga, najnoviji osvježenje i uzdanica DNZ Partije, nema ga ko ni kafe ’emina’. Taman kad smo pomislili da i mi ‘Čengu za /izbornu/ trku imamo’, čovjek nakon jednog intervjua u lokalnom listu postao član predsjedništva stranke i ni kriv ni dužan izbrisan. Tako to ide, jer, kako reče Rifat Dolić, predsjednik DNZ koji to ne želi biti, stranka zastupa interese Krajišnika, tamo su u vrhu sve sami Krajišnici. Od Ibrahima Đedovića, preko umrlog profesora iz Banja Luke bivšeg člana predsjedništva, do Crnogorca Predraga Sekulovića iz Podgorice.
Ruku na srce, nekoliko stvari me brine iz zavičaja uz ovu dolazeću frtutmu. Prvo i najvažnije, izbori su pred nama a ništa se ne asfaltira, ne gradi se. Admil Mulalić, načelnik koji je prekrio sve puteve i njive katranom nema faktički više ništa sa gradnjom. Stara poslovica kaže ‘da bi ukrao moraš asfaltirati’ i ona ne sluti na dobro. Nema ni kružnih tokova, sve smo zaokružili, nema ni džamija za otvoriti, čovjek više ne može nijedan ček opštine ugurati muftijama, svuda su po dvije ili tri nove novcijate. Šta je onda ostalo Mulaliću i DNZ stranci nego da po ruskom modelu rotira : umjesto Putina sad će Medvedev. Tako smo dobili kandidata Čaušević Osmana a ako Ado slučajno preuzme JP Komunalno /ako smijete s ponosom izgovoriti čitajte i ovako : ’14. april’, op. aut/, biće očigledno da smo kopirali rusku izbornu kolotečinu. U dogovoru sa Babom, naravno, jer između stranke i njega osim ‘malih koncepcijskih pogleda’ kako zapraši Dolić, nema nesuglasica.
Drugo, iako je DNZ preko načelnika Mulalića bila pokrovitelj svekolikog opštenarodnog pomirenja Krajišnika i Bošnjaka, Dolić nigdje ne spominje ovaj istorijski događaj, niti ga je ikad spomenuo. Podsjećam Reis Cerić je pohodio Kladušu i Ado je pohodio Cerića, nedavno, na otvoru džamije u Begluku kao prilog pomirenja opština je dala pozamašan ček efendiji Hasanu Makiću/kao i za svaku novu džamiju na Opštini, op. aut/ u prisustvu Sejfe Mustafića i načelnika, pričalo se o već svršenom, da prostite pomirenju na sva zvona, o tome je čak vazio i radikalni Cerićev islamista Džemaludin Latić /koji je posebno analizirao ‘krajišku kopilad’ u svom ‘Ljiljanu’ tokom i poslije rata/, kao o gotovoj stvari, ef. Makić je dobio honorar za fetvu prema murtedima autonomašima, Ado specijalni Kur’an nekakvog paše a Reis sliku/repliku/ Starog grada Fikreta Abdića, a Dolić, koji inače analizira svaki potez vlasti u Bosni, ni zucnuo nije o ovom važnom događaju. Koji bi se mogao, je li, oprihodovati u sadašnjem trenutku. Kad smo već pomireni.
Šta je onda još ostalo umjesto uvrijeđenih i patetičnih pisama čitaocima i komentatorima i silnih koalicija ‘semaforskih’ ili onih sa ustaškim voditeljima HSPa do one najnovije nesuđene sa SDP/SDA – ponuditi do oktobra?
Malo Strasboura, koja bočica krvi u Domu zdravlja, čišćenje Grabarske, čišćenje groblja na Dubravama gdje je Mualić trebao odvesti Reisa da prouči fatihu pomirenja ali nije stigao od silnog protokola, navijati za DNZ glasove u Foči ili Zenici/ova simbolika mi je strašna, tamo su sve sami zatvori, op.aut/, konačno presjeći vrpcu na Centru za kulturu ‘Zuhdija Žalić’ čija finansijska konstrukcija od prvobitnog tendera oko 500.000 KM odavno već prešla cifru od 2 miliona, ili šta?
Renovirati kuću Fikreta Abdića zaraslu u šikari u skoro samom centru grada? Taman posla, ratni zločin se ne obnavlja, Ado je pazio šta će renovirati.
O, da. ‘Sa ponosom prošetati po čaršiji’ po glavnoj ulici heroja i gazije Izeta Nanića, čije ime je odlukama vijećnika Vel.Kladuše zamijenjeno, dok se na zvaničnim dokumentima ime maršala Josipa Broza sa teškom mukom može pronaći. Dakle, naš najveći adut je ponosna šetnja! Merhaba čaršijo!
I poneki ‘rahatlokum’ ili kesica kafe nanama po selima, uz sliku firme ‘Škafa’ u pogonima Agrokomerca, kad se već nema motokultivatora ili rasplodnih junica širokobrijeških tajkuna ‘Lijanovića’.
Možda ne bi bilo zgoreg pomenuti i budžet Opštine za ovu slatku izbornu godinu koji je cifrom od preko 14 miliona dostigao budžet Kantona Sarajevo, ili broj nezaposlenih na birou, čitav jedan grad, ali to bi već bilo u domenu fantazije ili karikature. A mi nismo neozbiljni, mi smo ozbiljni političari, mi s ponosom možemo prošetati po čaršiji. Od kafane do kafane.
Ta šetnja je pravo zajebana stvar. Mnogima je prisjela i sad bi kao trebali da se zbog nje stide. Iako su s ponosom napustili i svoj grad i zavičaj i državu. Rečeno nam je tada : mi ne bježimo, mi se dostojanstveno povlačimo’. Zato svih ovih 17 godina se ubismo od šetnje čekajući najnoviji domoljubni spektakl ‘Kladuška čežnja VI. Da popravimo ponos.